...Dalje,dalje vi istine

  vi što natmureno gledate!

 Ne želim na brdima svojim

 istine gledat nestrpljive,trpke.

 smijehom pozlaćena

  neka mi danas istina priđe,

 suncem zaslađena,

 od ljubavi preplanula,_

 jedino z r e l u istinu

 ja berem sa stabla...

 Danas ispružam ruku

 za uvojcima slučaja,

 dovoljno lukav da slučaj

 ko dijete vodim, nadmudrim.

 danas želim gostoljubiv biti

 prema nedobrodošlomu,

 prema udesu čak neću bodljikav biti

-Zaratustra nije nikakav jež.

 

Moja duša,

nezasitno je jezikom svojim

sve dobre i loše već lizala stvari,

u dubinu zaranjala svaku.

Ali svagda,poput pluta,

svagda opet iznova ispliva,

komedija poput ulja na mrkim morima;

sretnikom me zbog te duše zovu.

Tko li su mi otac i majka?

Nije li mi otac princ Obilje

a majka pak tiho smijuljenje?

Ne porodi li bračna veza njihova

mene,zvjerku zagonetnu,

mene,svjetlosti zloduha,

mene,rasipnika sve mudrosti,

Zaratustru?

Bolestan danas od nježnosti,

vjetar južni,

Zaratustra,čekajuć dugo

na svojim brdima sjedi,-

u vlastitu soku

zaslađen i skuhan,

p o d n o svoga vrha,

p o d n o svoga leda,

umoran i blažen,(kao) tvorac

sedmog dana.

-tiho!

Jedna istina nadamnom promiče

poput oblaka,-

nevidljivim pogađa me munjama.

Stubama širokim,polaganim

uspinje se k meni

sreća njena:

dođi,dođi istino voljena!

-tiho!

To m o j a   je istina!

Iz kolebljivih očiju,

iz baršunastih groza

njezin me pogled pogađa,

ljubak,zao,pogled djevičanski...

Odgonetnu u z r o k  moje sreće,

m e n e odgonetnu-ha! Što li smišlja?

Purpurni na me vreba zmaj

u bezdanu djevičanskog pogleda njezina.

-Tiho! Istina moja go v o r i!-

Jao tebi Zaratustro!

Ti izgledaš kao netko

tko se zlata nagutao;

još će ti netko trbuh rasporiti!...

Prebogat si,

ti kvaritelju mnogih!

previše njih činiš zavidnima

previše njih činiš oskudnima...

Na me čak svjetlo tvoje sjenku baca-,

mrzne me:odlazi,ti bogatašu,

odlazi Zaratustro,sa svojega sunca!...

Htio bi darivati,obilje svoje razdavati,

ali ti sam si najobilniji!

Bogatašu,budi pametan!

Sam s e be  p r v o  o b d a ri,

o, Zaratustro!

Nitko ti više zahvalan nije,

ali ti zahvaljuješ svakomu

tko od tebe uzima:

po tomu te prepoznajem,

ti, prebogati,

ti,od svih bogataša n a j o s k u d n i j i!

Žrtvuješ se,tvoje te bogatstvo muči-,

ti sebe predaješ

ne čuvaš se,sebe ne voliš:

golema te muka stalno pritišće,

muka žitnica prepunih,srca prepuna-

ali nitko ti više ne zahvaljuje....

Još o s k u d n i j i m moraš postat,

ti mudri ne-mudrače!

ako hoćeš voljen biti.

Voljeni su jedino patnici,

ljubav se poklanja  samo gladujućima

sam sebe d a r i v a j  p r v o,

o, Zaratustro!

-Ja tvoja sam istina.