Sanjah

Tebe, Voljeni, kako pade, u krilo moje,

umoran od leta, umoran od silnih

pokušaja,da te učine onim što nisi-

palim, tužnim, zlokobnim anđelom

koji guta duše uživajući u slatkom

okusu uništenja..O, JEDINI,  nisu te

prepoznali, gađali su te svojim

usađenim vizijama straha, koje su

eonima ranjavale tvoje srce..Nisi to ti,

spoznaja purpurne duše tvoje, nije

dotaknula prazne ljušture ljudskih

umova..Prognani ljubavniče, koji

ljubav ne možeš pokloniti, zagrli me..

I ja, kao i ti, prognana kroz eone,

spaljivana na lomačama koje su

htjele sagorjeti čežnju novoga vremena

u mojim venama,odoljevala sam

smrti i čekala Tvoj zagrljaj...Ljubim

 te, Jedini moj,purpurni,ranjeni,kojeg

nikad ostaviti neću..Mi smo duša

novoga jutra, san, kojeg se skriveno

sanja...Ja ću roditi Tvoje savršeno

jest, kada me oplođenu ostaviš

na postelji besmrtnosti..Iza nas,

jecaj svemira prepun ljubavi nove,

 govorit će o našem neraskidivom

susretu..Udahnimo jedno drugo,

i poljupcem zapečatimo naše predivno

sutra..