Dotaknuh krišom,baršunastu zavjesu

beskraja,i zatvorih oči...Tek dodir neki,blag i mek,vile ili leptira,

anđela ili nekog drugog krila,otvori mi vrata,gdje zaboravih da sam jednom bila...

 

ja vidjeh poznate sjene,već prohodane pute, i zarobiše me tuge,

koje kraj ne slute..

Zastah,ali vidjeh,da ipak ništa nije više isto, sve je oko mene zlatno,kristalno i neopisivo čisto..

Povukoh se,jer ratnik na nježnost navikao nije,samo na surovu zimu i led srca ,na svijet,bez cvijeća

i proljetne čarolije...No...

Netko skinu oklop sa tijela moga

i ostadoh  naga pred Ljubavlju Vječnoga.. Poljubac me prenu,jer prvo..vidjeh Nju..ne vilu,ni leptiricu, nego Majku-ženu..

 

 

I shvatih,da sav put u poljupcu nevinom,koji topi led,se krije..i bijaše mi tako čudesno lijepo..kao nikad prije... 

 

I htjedoh dalje,bez svega što ponijeh poći,no..probudih se,ponovo, na ležaju tamne noći..

Ovaj puta,jača nego prije,snagom serafina moćnog,spremih čarolije..

Ljubav snagu grli,nevin pogled zimu topi..čemu pitanja i čemu maštanja?

 

Sve jednom dođe na svoje,branili se ili borili...Ljubav...samo ta čudesna ljubav koja grli zvijezde,na kraju postaje sve.smrt i život,preokret i zaokret..

Nikad vječnost ne bijaše mi bliže,kao spoznaja te noći, i ja ne sanjah,zaista ne sanjah, jer čuh tihi glas, kako reče,da će sve to vrlo brzo doći.. U zagrljaju svjesnom,bez imalo tuge,toliko zagrljaju toplom,da ću zaboraviti druge...

A ja zanijemih..I glasu rekoh,da ću ostati ipak tu,jer drugi, kao i ja, zagrljaj čekaju..

I tu prestade sve...Tek tišina ,vječnosti, i ja..u uglu vremena....