Neko vrijeme

sam bila sigurna

da zlo tamo negdje spava,

i da više nikada,

baš nikada

zbog ljudske pakosti

me neće zaboljeti glava.

 

A onda jednom opet,

pustiš nekom

ljudskom stvoru

da ti priđe,

ukažeš mu povjerenje,

nasjedneš njegovom govoru.

 

I nastradaš.

Ne zbog gluposti

niti zbog neznanja.

Nastradaš zbog

svoje vjere u ljude

i pozitivnog razmišljanja.

 

Pa dok opet tako

sjediš sam i razočaran

čak niti tužan više,

misliš;"O Bože,

zar si dignuo od nas ruke?

Moramo li živjeti ovako?"

 

Kažu mnogi -

otpusti loše iz svog života.

Vjeruj da oko tebe

još ima dobrih ljudi.

Još uvijek negdje

vlada istinska ljepota.

 

A gdje? Pitam ja to?

Ili mi je um pomračen

a vid već zbog godina

zasjenjen

i zamračen

pa ne vidim gdje je ta milina?

 

 

 

Otvoriš svoje srce.

Primiš u zagrljaj

sve ljude

i dobre i loše,

i bogate i lutalice

a uvijek sve isto bude.

 

Rijetko  ti tko

kaže i obično hvala.

Nestanu bez riječi,

ili te povrijede jako

a ti gotovo uvijek

ispadneš budala.

 

Trebaš li se osjećati

zbog toga nesretno,

ili punim plućima

naprijed gaziti?

Dok listam životna sjećanja sjetno

znam – I OPET ĆU VJEROVATI!