Tog dana Sunce nije napravilo ništa posebno.

I baš zato mi je Mjesec išao na živce.

Došao je kao netko tko je cijelo jutro šutio, a onda baš kad svi sjednu za stol odluči gurnuti čašu.

Nije pitao.

Nije se najavio.

Samo je ušao između nas i dana.

Pomrčina.

Lijepa riječ za nešto što je, gledano sa strane, zapravo prilično bezobrazno.

Mjesec uzme dio Sunca i ponaša se kao da mu pripada.

A ne pripada mu.

Ne pali vlastitu vatru.
Čak ni sjena nije sasvim njegova.

Cijeli život uzima što mu Sunce dobaci, a onda mu se jednoga dana popne pred lice.

I najgore od svega, uspije.

Odjednom ga svi gledaju.

Sunce može čekati.

Mjesec je danas važniji.

Dok stoji pred Suncem, dan izgleda kao da se predomislio.

Boje se povuku iz stvari.

Rubovi postanu mekši.

Lica ljudi na trenutak dobiju onu neobičnu boju kakvu imaju stvari koje pronađeš nakon mnogo godina u ladici.

Čak i vrijeme izgleda drugačije.

Ne sporije.

Samo kao da mu je netko na trenutak izvukao jednu stranicu.

A ima ljudi koji cijeli život ostanu na toj drugoj stranici.

Malo sa strane.
Korak iza.
Tamo gdje nikome ne smetaju.

Pomaknu se kad netko drugi prođe.

Prešute kad bi mogli reći.

Ostave stolicu praznom iako su na njoj mogli sjediti.

A onda, jednom, ostanu.

Ništa ne naprave.

Samo se ne pomaknu.

I prostor odjednom izgleda drugačije.

Mjesec to radi bez ikakve grižnje savjesti.

Uzme svoje mjesto.

Na nekoliko minuta.

Kao da je cijelo nebo oduvijek čekalo upravo njega.

A onda ode.

Sunce ponovno napravi ono što je radilo prije njega.

Ljudi nastave svojim poslovima.

Ptice se vrate svojim nevažnim raspravama.

Dan pokupi svoje boje s poda.

Mjesec se već udaljava.

Nije se ni osvrnuo.

Samo je preko Sunca ostavio tamni krug.

Kao da je netko na trenutak prislonio prst na staklo neba.

I samo otišao.

Matija Gerić