Kaži mi, ljepoto, čime sam sam zaslužio tvoj zagrljaj

i tvoje nježne ruke oko svoga struka

kad te ne mogu i ne smijem voljeti

jer moje tijelo samo te može nositi

bez ikakve pomisli

da se u tebe smijem zaljubiti

od strasti zadrhtati

u čežnji i vatri

zbog tebe, na tren disati prestati?

Ti si vila, koja će  uvijek biti moj neostvareni san

i tvoj ljubavnik je moćni, veliki Pan

dok ja samo u tišini

vaše uzdahe pratim

i silno poželim da pobjegnem

i svojoj kući

u kamenjar se vratim,

gdje krdo moje slobodno trkom visine osvaja

visine i daljine

gdje smo svi jednaki i svoji, gdje tijelo ne teži ničemu

osim uzdahu duha...

Zar ne vidiš dragi,

koliko ti uporno želim reći

da smo ti i ja

vječni ljubavnici

svatko od nas odvojen od svojih

svatko od nas usamljenik za sebe, ti,

zarobljenik duha okovan neispunjenjem fizike tijela

a ja, vječno neispunjena vatra

nit stalna, niti cijela...

Ne tugujmo,

i ne bježimo jedno od drugog,

dopustimo da nas vječnost

sastavi u jedno,

jer, ti si tijelo

a ja duša,

 pa neka nas Onaj koji je Duh

konačno u lutanju zaustavi

neka nas na dlanu odnese

u neka nedoživljena jutra.

u neko novo

sutra...