Danas ti pjevam,

 besmrtna moja,

 i otvaram ti još dublje

 dubine svemira moga

 kojem smo davno slušali

 otkucaje stvaranja,

 živo srce od svjetla sazdano,

 koje si Ti, bremenita ljubavlju

  u sebi držala,

 u  grudima čuvala...

 Budim se ponovo iz sna,

 ja, tamnoputi,

 i moje oči ponovo traže

 tvoje biće...

Ja u tami snivah, i tamom svoje tijelo obavih...a ti me dotaknu, ah...kako me svjetlom tvojim dotaknu,i probudi zov iskonskog trajanja...Sada sam samo maleni titraj tvoga sna, u predivnoj dimenziji gdje nimfe samo za ples ljubavi znaju...

I tamo te ljubim, iako sam samo iskra, najmanja iskra tvoga ognja...

Ali ti pjevam...

Sav sam pjesma...

Sav sam satkan od tkiva zvijezda,

koje su tvoje sestrice..

Moj ples seže u meko krilo Zemljino,

i pretvara me u dio njenog zagrljaja...

Vidiš li me, besmrtna?

Tu sam, svugdje ti ostavljam svoje akorde ljubavi...

Ti, neopisivo lijepa,

te akorde sakupljaš i čuvaš..za ono savršeno, zlatno jutro, kad će sve

ponovo postati u Tebi...Jedno, i najljepše Svjetlo...

Zora vječnosti tek što nije svanula,a ja i dalje pjevam..

I ne želim prestati...