Tvoje su oči iskrile svijetlom,

A nitko nije znao kakva se glad i divljina

Krila iza njih.

Imala si tako iskren osmjeh,

A nitko nije znao kao je on bio lažan.

Imala si utjehu u glasu,

Ali nitko nije prepoznao

Onu hladnu ironiju tvojih riječi.

Imala si otvorno srce za sve,

Ali nitko nije prepoznao

Onu pustoš čemernu i jadnu

Koja se krila u tebi.

Nitko nije znao da živiš bez sunca

Kad je ono uvijek bio na tvom licu.

Nitko nije znao da te proždire tišina,

Kad su pjesme zore bile na tvom ramenu.

I nitko nije prepoznao tvoje korake samoće

Tvoj vapijući glas

Iz sasušenog grla

I tvoje drhtaje u divljini pustoši.

Bila si ona koja se bojala samoće,

Kamenog sebe

I spoznaje da stariš

Nemoćna da prepoznaš što se to dogodilo sa svijetlom u tebi.

Bila si ona koja je najmanje poznavala zlo unutar sebe

A morala si utažiti onu divlju iskonsku glad.

Sad bezglasno pjevaš

Na zavoju pakla

I pitaš se možeš li zaboraviti

Što se to dogodilo s tobom,

S onom zakržljalom dobrotom u tebi.

Sad su ti oči snene

I želiš zaspati

I kad bi se barem mogla probuditi u nekom drugom biću

Jer čovjek najmanje poznaje zlo unutar sebe.