Kako vrijeme,smeješeći se u lice,

i cureći kroz prste,čudnovato prolazi,

a duša duše moje

sabijena u okvir moga trajanja

ostaje...

Zasviraj, Maestro,zasviraj...

Ciganski divlje

nezamislivo vatreno...razbij čašu

prepunu krvi Božanstvene,

izlij pehar

da se opijem,

da krik moj poleti,

u njedra koja su ga Riječju rodila...

Samo ja mogu shvatiti bol

i veličinu ljubavi moje...

Konjić moje duše

od smrtnosti se otkide

kad ponovo vidje

oči koje ljubljaše

prije svakog trajanja...

Lutak drveni, zaustavljen u čekanju,

dobio je srce

kad ga vila snova

dotače u zanosu ognjene milosti...

Konjanik,ratnik,prestade čeznuti

za dodirom svemoćnih nimfi,

jer mu sapi dotače

najnježnija ruka,

kojoj se carstvo podzemlja

pokloni...

Ah, Maestro, zasviraj...

Neka zaborav nikad više ne dotakne

naš neraskidiv zagrljaj...

Rastoči me svojom pjesmom vječnosti,

u kojoj konačno dušu duše svoje vidjeh...

Nemoj me vratiti na obalu ponovljenih

rastanaka...

Ja srebrnu barku ne želim više na obali vidjeti..

Svi moji odlasci,trajali su,

do trenutka

kada sretoh konačno

sve traženo i sanjano moje...

Ja svoje oceane pređoh,

i sad mi samo treba taj lotos nježni

da sebe

do kraja

izgubim

pa ponovo nađem

u Onome koji čeka

onu koja rodi

želju beskrajne punine moje...