Kroz nepregledne ambise

 titraja Vječnoga

 koji prstima svojim

 prebire

 po glazbalu moje duše,

 i tebi poklanja

 najljepšu pjesmu

 koja se od postanka

rađala u nama...

Labude moj bijeli,

ne zaustavljaj  se

kod moga sićušnog,

neuglednog cvijeta duše...

Pogledaj,

zaroni u dubinu tamne vode

i dosegni korijen moga bića...

u njemu skrivam slatku manu

 koju samo Ti

 vjernošću svojom

 i čistoćom beskrajnom

možeš dosegnuti...

 Ja nisam ja

 koju gledaš

 ja sam ono skriveno Jest

 koje si u meni otkrila

 pa ponovo vratila

 na dno močvarno...

 Tek da vrijeme pravoga,

 sretnoga trenutka

 dođe,

 jer,

 još nije...

Da raširiš svoja krila

 u kljunu svoj cvijet poneseš

 i zaboraviš

 da je ikad išta postojalo

 osim beskraja

 i nas...