VODA



Rosa, kišna kap, duga
more, oceani
valovi što lome ili miluju
obalu neku,
potok što uranja u rijeku
kiša što po prozoru tiho romori
slap do slapa
preko stijene dok žubori,
dubok zdenac što tajnu skriva
zlatna ribica u akvariju dok pliva,
srna sa lanetom kad pije sa vrela
kapljice iz tuša preko vruča tijela.
Plava, zelena,tirkizne boje
duboka, plitka
slanog okusa ili
slatka, predivna, pitka
što ugasi žeđ, miluje nam dušu
pa i onda kad orkanski vjetrovi pušu,
kad pljušti kao da slijeva se
bujica sa neba
dok sa druge strane, pustinjsko je srce treba
pa sakuplja dragocjene kapi
a škrta zemlja rađa bilje, koje kao rosu
taj biser rijetkima će dati.
I tek tada
kada duša žeđa poput tijela
otkriva se istina cijela.
Voda
vječni izvor života
prekrasnog li elementa,
u njoj skrivena leži
sva rajska ljepota.

ZEMLJA



Tvrda stijena
planina, visoka, nijema
što u srcu vječni plamen drži
vulkan dok vatru riga
a lava sve za sobom prži.
Pustinja, žuto smeđe boje
sa ponekom oazom, da napoji nomade svoje,
što će koracima teškim, u koloni,polako
stići do polja
i naseliti to mjesto ako im je volja.
Travnjaci zeleni, dolina meka
pokoja kuća, stablo što plodove čeka
osamljeno na brdašcu stoji i
gleda prema šumi, što riznica je prava
nema čega nema
od vjeverice, vuka,do ptice i mrava.
Zemlja
plodove nam svoje daje
i tako u vječnome krugu
život traje i traje

ZRAK



Lahor, tihi šapat kroz drveće pronosi
toplinu oko tijela ili treptaj u kosi.
Mirisnoga daha
pun cvjetnoga praha, što prenijeti će
sa jednog na drugi kraj planete,
a ponekad
napravit će i ponešto štete
kad zapuše oluja
svjetlost munje kad propara noć
u kojoj zrak je težak, vlažan
kad kroz kosti prođe vjetar
jak, najjači, beskrajno snažan
što će lomit, udarat u stijene
dizati valove
donositi uzdahe udaljene.
Noć je prošla, sa njom i oluja
Mir, tišina, polomljen cvijet
visoko na nebu
u slobodi, orlov let.
Povjetarac šapuće o prethodnome danu
o prošloj noći
i tiho govori;
Čovječe, i to će proći!

VATRA



Plamen crveno naranđaste boje
u visinu svoj jezičac diže
uspinje se uz drveće, svaki list i svaku granu
pohlepno sad liže,
pretvara u pepeo i prah
okaminu tamnu, crnu...
Ali , krči prolaz, sjemenu i zrnu
plodno tlo za sobom ostavlja
iza vatre, zemlja će početi da se obnavlja.
U kaminu, topli plamen
pitom, dražestan i mio
cijelu prostoriju,
svojim sjajem večernjim je umio.
Iskrice, vrckave
što iskaču iz vatre kao njezina djeca
lete na sve strane
zaljubljene uzdahe sad mame.
Na stolu svijeća
svoj plamićak održava budnim
miris širi oko sebe
poziva na molitvu, prisjeća na Tebe!
Vatra unutar tijela
što diže se od stopala duž kralježnice
plamti usred tjemena i čela
podsjetnik je
na početak i na kraj bez početka
na Vječnost bez svršetka!