Mjesečev krug lomi moja pitanja na pola, zaboravljena u dubini noći i sa usnama neba dolazim na korektnu udaljenost do tebe. Nema te. Ostao si zameten negdje u neposjećenim mjestima, neispijenim pićima, nedočekanim jutrima. Bez govora, pločice mog mozaika stvaraju još jednu sličicu koju upućujem u prostor, a ti neupućen u moje tajne pitaš se otkud mi tolika inspiracija – tvojim prisustvom na ovom globusu. Ne slutiš ništa, a osjećaš sve. Neispitan si…. treba još puno vremena proći prije našeg susreta s nama u nama, ulazim u predjele nekih mjesta gdje se ne umire i ne živi – samo se postoji. Postojim... ostajem... zasjenjena za sve... osim za tebe.