Raspirujemo  zgarišTe naše ljubavi nadom naših srca.. vjetrom naših uspomena..očajničkim dodirom naših tijela.. OKREĆEMO PJEŠČANI SAT DA POČNE TEĆI ISPOČETKA..

žar se crveni  ali plama više nema..ne vjerujemo..znamo da tu je negdje i plamen naše ljubavi..osjećali smo ga toliko dugo..u krvlju uzavrelim žilama ..kao lahor lakom predavanju..U SAMOM POSTOJANJU...kao da smo sami na svijetu, MI I  vatra NAŠIH osjećaja i strasti ..vrijeme nas je spajalo i razdvajalo i opet spajalo..vatra je sve više jenjavala..nismo vjerovali..možda je došao čas da povjerujemo i  napustimo zgarište naše savršeno nesavršene ljubavi?.. znamo da povratka više nema..Da li je isteklo naše vrijeme?.. a bili smo kao djeca..previše osjećali,previše ludovali,previše se smijali,previše plakali i previše opraštali..polako postajemo svjesni.. plama nema više..ostat ĆE SAMO žar koji ĆE VJEČNO grijati našu savršeno nesavršenu ljubav..