Treći program radija Zagreb 1991. godine povodom kazališne predstave Lady Šram Škrabea i Dedića

Dr Zlatan Gavrilović Kovač

Čvrsti fakat današnje situacije rastrgane različitostima i isprepletenim različitim stilskim izražajnim sredstvima čini da je nemoguće čvršće definirati našu hrvatsku kazališnu zbilju. U odnosu spram stvaralaštva velikih i nacionalno slobodnijih europskih naroda hrvatsko se kazalište, zbog specifične političke i državne realnosti zemlje, doista danas doima atipično. To ,dakako, unosi u pitanje stanja nacionalne kazališne situacije podosta problema što se ponajprije očituje u činjenici da je naše hrvatsko kazalište još uvijek zaokupljeno izvjesnim stilskim traženjima i različitim motivsko tematskim interesima. Tako je danas moguće govoriti o jednoj tendenciji integracije tih različitih, ponekada čak dijametralno oprečnih stilova, tema, motiva, koncepcija s neprestanim isprepletanjem različitih kazališnih postupaka.

Pa iako je situacija u našem kazalištu posve atipična možemo primjetiti jednu konstantu da se naše kazalište otvara prema patriotskoj, socijalnoj i politički determiniranoj tematici.

Međutim još uvijek nema u hrvatskom kazalištu ničega kanonskoga što bi bilo u strogo nacionalnom smislu i što bi primjereno tom duhu ostalo prisutno vrlo dugo. Pa ipak zajedničko obilježje ove situacije jest naglašeno angažiranje i to posebno u zadnje vrijeme, oko širih socijalnih i političkih, a to znači nacionalnih i nacionalnosocijalnih pitanja i tema, pri čemu ,nerijetko, opća socijalna i politička stremljenja poprimaju specifične oblike tako da glavni kazališni likovi postaju personifikacije političkih odnosno nacionalnih ideja.
Kada govorimo o hrvatskom kazalištu ne možemo a ne spomenuti da je ono u svim svojim specifičnostima i različitostima ipak prosvjetiteljsko u smislu jednoga novoga razumijevanja smisla i funkcije kazališta koji sada traži i odgovarajuće forme izražavanja. Zbog toga danas prevladavaju epski žanrovi kao najprikladniji dakle oni koji su pogodni za kreiranje širokih fabularnih i scenskih zahvata sa deskripcijom i socijalnom osnovicom koja prilično jasno vodi istaknutoj socijalnoj poruci
Ovaj proces treba smatrati jednom pozitivnom tendencijom gdje i pored uobičajenoga razvoja našega nacionalnoga kazališta dolazi do ostvarivanja takovih umjetničkih struktura koje se svojim obilježjima približavaju onim kazališnim pojavama kakove su one danas u ostalih europskih kazališta u kazališno bogatijih nacija.

Prema tome iako je situacija u hrvatskom kazalištu atipična riječ je uglavnom o kvalitetnoj repertoarskoj situaciji. . Stoga ne možemo danas prigovarati kako na zagrebačkoj sceni nema velikana dramske umjetnosti bilo da je riječ o klasičnim djelima ,stranim ili domaćim, ili pak o suvremenim stremljenjima. Stoga je naše kazalište ,gledajući kardinalan pravac razvoja ,zapravo realističko kazalište i taj novi realizam što je povezan sa širim nacionalnim , socijalnim i političkim stremljenjima sve više vlada pozornicom i naše današnje težnje doista idu za time da na pozornici ima biti kao u stvarnome životu i to svakodnevnome životu i to bez uljepšavanja i iluzija.

A da bi taj realizam bio potpun moramo svagda imati na umu eminentno hrvatsko umjetničko kazalište a to znači kazalište u Hrvata koje mora biti ‘’hram prosvjete u kome se služba narodnosti služi’’ da bude ono što je narodni vivaldo, matica i umjetničko središte. I baš zato repertoar mora biti kao što je to u novije vrijeme , hrvatski, narodni, on mora nositi biljeg duha toga naroda, biljeg narodne hrvatske kulture i biljeg toga naroda sa svim njegovim historijskim i duhovnim težnjama i svom njegovom modernošću. Prema tome to što je naš teatar realistički znači upravo razvijanje ove moderne hrvatske drame i to predstavljanjem izvornih gluma i izvornih kazališnih klasičnih autora kao i mlađih pisaca. Bilo bi najbolje kada bi to bili naši mladi pisci koji bi na svoj moderan način učinili našu socijalnu i nacionalnu zbilju predmetom šireg narodnoga interesa.

Zato je naše kazalište jedno moguće novo realističko kazalište koje sili glumce na novi prirodni smjer. Primjere za to nalazimo na repertoaru Zagrebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta, Kazališta mladih i Gradskoga kazališta komedija sa izvedbom Lady Šram Škrabea i Dedića. I ova posljednja kazališna predstava vratit će nas u one plodne dane hrvatske moderne kada se u Hrvata javljaju nove težnje i pokreti, u jedno vrijeme koje je bilo obilato novim težnjama, novim idejama i novim načinom izražavanja naročito mladih ljudi koji su nadahnuti novim načinom izražavanja i novim naprednim pogledima kreirali hrvatsku modernost kako u literaturi tako i u kazalištu i literarnoj i kazališnoj kritici. A ta je situacija hrvatske moderne kao i danas realistička a danas bezobzirno realistička. Dežman je svojevremeno pisao: ‘’Točno i bezobzirno prikazivanje naših prilika nama je najvažnije’’. I danas mora stajati to isto. Točno i bezobzirno prikazivanje naše realne situacije, naših političkih i državnih prilika, pojedinaca i pojedinačnih sudbina u ovom rastrojenom vremenu - to bi dakle moglo biti obilježje ovog kardinalnog kazališnoga pravca koji je danas na djelu kod nas.

Kazalište je primarno estetska kategorija gotovo kao i kazališna kritika. Ne može naše kazalište biti bez jedne dobre kazališne kritike koja će biti od pomoći kada upućuje na ono što je umjetnički vrijedno i što ostaje kroz duže vrijeme . Kazalište i kazališna kritika gotovo je jedno i isto i zato je za stanje našega kazališta od presudne važnosti da njega prati istančana i znanošću obogaćena kritika koja će kao organska sastavina umjetnosti davati neke kriterije, estetske prije svega.

Prema tome sve ono što se predstavlja kao nužan preduvjet za dobro kazalište svakako je dobra kazališna kritika. Kritičar je prije svga umjetnik koji kazalište kao umjetnost i život osjeća i transformira kroz prizmu vlastite individualnosti tako da je kritika zapravo jedan dojam kazališne umjetnosti.Međutim to nije čisti subjektivni dojam već suvremena kazališna kritika stvara analizom, uspoređivanjem, dakle kritički ona radi kao što naknadno ona sintetizira i oživljava umjetnički. Stoga kazališna kritika koja prati naše kazalište mora biti umjetnički kreativna a najmanje zlonamjerna. To je osnova svake kritike pa i one kazališne. Zato kao osnovno mjerilo vrijednosti kazališnoga ostvarenja uvijek treba postavljati ovo: ‘’estetska vrijednost kazališnoga ostvarenja razumijevajući pod tim originalnost izražavanja i izraza, individualni stil, jezik i glas.’’

Ako je kazalište zrcalo totalnoga života onda danas dobar kritičar mora biti i filozof i sociolog i psiholog pa i povjesničar jer kazališna kritika danas kod nas jeste ona kritika koja mora savršeno poznavati čovjeka, djela umjetnika, nacionalnih i političkih prilika države i naposljetku estetiku kazališta. Dakle ona će biti totalni izraz datoga socijalnoga i kazališnoga trenutka. Ona ne može biti neko estetičko barbarstvo koje bi bilo prožeto pozitivističkim optimizmom nego ona kani prije svega usklađivanju općeg, univerzalnoga estetskoga kriterija sa specifičnim osobinama i domenima hrvatskoga kazališta s obzirom na njen razvoj i njezinu nacionalnu funkciju . Prema tome, kao i za hrvatsko kazalište tako i za kazališnu kritiku mora postojati jedan bitan vrijednosni kriterij a to je nacionalni kriterij. ‘’ Most između estetičkog i socijalnoga mora biti važnost nacionalnoga bilo u tematici, bilo u stilu ili jeziku i to nacionalno bit će posredni član koji govori ponajviše’’ Stoga naš teatar kao i kritika koja ga prati mora biti u čistom hrvatskom duhu , u čistom hrvatskom slogu, u čistom hrvatskom stilu. Stoga kao i veliki Matoš kažemo: ‘’ Samo je ono umjetnina, što je izraz, što je simbol izvijesnih osobina komplikovane i zagonetne , ali jedinstvene i individualne psihe narodne.’’

Stoga treba imati na umu ova dva kriterija jer polazeći od nacionalnoga kriterija naš će teatar naglasiti važnost ideje slobode i slobodarstva koju pronalazimo u naših velikih pisaca ali i drugih stranih pisaca. Stoga bismo mogli zaključiti da se suvremenost jednoga teatra , jednoga dobroga kazališta danas ogleda u izabranim motovima patriotskoga karaktera.</font>

... to je bio početak rata u Hrvatskoj, mene su moji prijatelji sa radija Zagreb Treći program zamolili da napišem jedan kraći prilog o trenutnoj kazališnoj situaciji kod nas pa sam izabrao predstavu o Ljerki Šram koja je tih dana bila na repertoaru zagrebačkih kazališta.