Tako bih rado živjela, ali se bojim. Djeluje li vam ovo poznato?

Izašla bih sama u kino, otišla na koncert, upoznala nekoga novog, promijenila posao, promijenila partnera, rekla ne, rekla odjebi, upoznala sebe. Smijala bih se, prestala brinuti. Možda bih čak i uživala. Svakako bih se voljela.

Pa zašto onda radim osam do deset sati dnevno nešto što me ne ispunjava, zarađujem nedovoljno, živim s čovjekom koji me ne zanima, nemam djecu, ne putujem, ne idem u kino, ne idem u kazalište, ne upoznajem nove ljude ? Zašto provodim ovo ograničeno vrijeme svoga života nezadovoljna, neprisutna, ljuta i ogorčena? Zašto se ne usudim?

Vjerojatno ima preko nekoliko razloga. Jedan od njih je i zato što se bojim. Ogroman je strah u meni. Osjećam ga u kostima, svakim danom sve više. Osjećam da se gomila, a ja ne znam što bih s njim. Najčešće ga potiskujem negdje, naravno. Pravim se da ne postoji, poričem ga. Ponekad ga analiziram i racionaliziram, ali mi ni to baš ne pomaže.

Iako znam da moj strah od šefa nije racionalan, iako znam da se vjerojatno radi o strahu od mame ili tate (pa tko nije čuo za Freuda!), iako svašta nešto znam… i dalje se bojim i stojim na mjestu nezadovoljna i frustrirana. Čeznem za promjenom, a bojim je se.

Ponekad glumim da sam netko drugi. Osmislila sam lik jedne super-žene i pravim se da sam ona.  Nešto kao Xena ratnica – ja sam žena koja se ničega ne boji. Izuzetno sam snažna, hrabra, uspješna. Svi mi se dive i žele biti kao ja. Povremeno zaista vjerujem da sam to stvarna ja.

A onda, iznenada, ne mogu disati, gušim se. Ili počnem kašljati i ne prestajem. Sve se oko mene smanjuje, vrti, prestaje djelovati stvarno. Odjednom više nema kisika . Ponekad se ispred mene stvori crna rupa koja me vuče i moli da se u nju pustim, da odustanem. A ponekad se iskašljem i prodišem.

Imate li vi ovakvih iskustava? Što radite kada prepoznate da strah koji osjećate nije racionalan? Što radite sa svojom frustracijom i osjećajem zaglavljenosti?  Pokušavate li promijeniti neugodne, slične situacije koje vam se ponavljaju u životu? Uvjeravate se da baš tako treba? Ili se osjećate bespomoćno i birate ostati u ulozi žrtve? Možete li se voljeti i kada se bojite?

Zaista imamo izbor. Moj je bio da se prestanem bojati straha, da mu pokušam pronaći uzrok i vidim da je strah samo simptom i posljedica. Pogledala sam ga, prihvatila, prigrlila. Trebalo mi je hrabrosti, volje, upornosti, ali vrijedilo je svake nelagode s kojom sam se morala suočiti. Vratila sam si jedan dio sebe. Postala sam malo cjelovitija.

Toplo preporučujem ovakvo istraživanje, jer se moj put pretvorio u predivno iskustvo ljepote življenja, bivanja, svjedočenja. Ovaj put me je odveo iz rata i njime polako i sigurno idem prema miru.

 

Blog o voljenju sebe – Karolina Perišić: Zgode i nezgode svakodnevnog života

https://www.svjesno-zivljenje.hr/strah-od-zivota-punim-plucima/