Mene su ljudi pitali kako ja to shvaćam to “kozmičko nesvjesno” i kako se ono razlikuje na primjer od instikata pa ako se malo bolje pogledaju i najjednostavnije definicije onda se vidi da su instinkti:

“Latinski instinctus: pobuda, nadahnuće; nagon sposobnost životinja da na vanjske podražaje odgovore unaprijed određenim radnjama.”

“Definicija i razumijevanje instinkta mijenjali su se kroz stoljeća. Rani ga pisci objašnjavaju kao naravni izvor biološki značajnih pojava. Tako je Toma Akvinski pisao da je razum u životinje usadila narav. R. Descartes smatrao je instinkt izvorom sila koje upravljaju ponašanjem, a njega je stvorio Bog tako da ponašanje bude prilagodljivo okolnostima.

 U Strastima duše, napisanim između 1645. i 1646., Descartes je raspravljao o uobičajenom suvremenom vjerovanju da ljudsko tijelo sadrži animalnu dušu. Vjerovalo se da je ova animalna duša svjetlost i lutajuća tekućina koji brzo kruži živčanim sustavom između mozga i mišića i služi kao metafora za osjećaje, poput visoke ili loše duše. Vjerovalo se da ta animalna duša utječe na ljudsku dušu ili strasti duše.

Descartes je razlikovao šest osnovnih strasti: čuđenje, ljubav, mržnju, volju, radost i tugu. Sve su te strasti, tvrdio je, predstavljale različite kombinacije izvornog duha i utjecale na dušu da hoće ili želi određene postupke. Tvrdio je, na primjer, da je strah strast koja pokreće dušu da bi u tijelu generirala odgovor. U skladu sa svojim dualističkim učenjima o razdvajanju duše i tijela, pretpostavio je da neki dio mozga služi kao spojnik duše i tijela i izdvojio je pinealnu žlijezdu kao spojnicu.

 Descartes je tvrdio da signali prolaze od uha i oka do pinealne žlijezde, kroz animalnu dušu. Stoga različiti pokreti u žlijezdi uzrokuju razne animalne duše. Ustvrdio je da se ovi pokreti u pinealnoj žlijezdi temelje na Božjoj volji i da ljudi trebaju željeti i voljeti stvari koje su im korisne, ali također je tvrdio da animalne duše koji se kreću po tijelu mogu iskriviti naredbe iz pinealne žlijezde, pa su ljudi morali naučiti kontrolirati svoje strasti.

 

Descartes je unaprijedio teoriju o automatskim tjelesnim reakcijama na vanjske događaje koji su utjecali na refleksnu teoriju 19. stoljeća. Ustvrdio je da vanjski pokreti poput dodira i zvuka dopiru do kraja živaca i utječu na animalne duše. Toplina od vatre utječe na mjesto na koži i pokreće lanac reakcija, a animalne duše dopiru do mozga kroz središnji živčani sustav, a zauzvrat se one vraćaju mišićima kako bi odmaknuli ruku od vatre. Kroz ovaj lanac reakcija automatske reakcije tijela ne zahtijevaju proces razmišljanja.”

izvor: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=27549

 To je dakle teorija refleksa i ona se razlikuje od njegova razumijevanja instinkta kao izvorom sila koje upravljaju ponašanjem, a njega je stvorio sam Bog. U tom smislu instinkti bi više značili neku unutrašnju životnu silu koja ima neku svrhu i koju je moguće pronaći u svim stupnjevima organskog, ali je također primjerena i takozvanom anorganskom svijetu, jer i njega karakterizira kretanje i karakteristike živog, jer je na način neke organizacije i rasta. Inače ne bi bilo moguće govoriti o tome kako je svekoliki Svijet jedna cjelina nalik ljuskama crvenog luka koja je svaka jedan zaseban podsistem i sve ono što se događa u jednom podsistemu ima svoj odraz u drugom podsistemu koji mu je supsumiran.

 Mi smo to nazvali “kozmičko nesvjesno” imajući na umu cjelokupni božanski plan ili svrhu koja se manifestira i u zemaljskom području kroz djelovanje Geine sintetičke sile kao što je to na primjer pojava vrlo snažnih ciklona u karipskom arhipelagu u zavisnosti od preleta nebeskih objekata unutar orbite Mjeseca. Prema tome kozmičko nesvjesno nije svedivo niti na reflekse, niti na instinkte niti na svijest niti na rast, nego sadrži sve te karakteristike koje povezuje unutrašnja životna sila koja ima svoju svrhu.

 Ukoliko je riječ o instinktima onako kako ta pitanja promatra suvremena etologija, onda se mi slažemo  sa školom teleološkog ponašanja koju je u prvom redu zastupao McDougall, a kasnije Tolman koji su postulirali jedan vanprirodni faktor: “instinct” je promatran kao agens koji ne treba prirodnog tumačenja niti mu je ono pristupačno.

 

“Instinkt razmatramo, ali ga ne objašnjavamo.”

 Uz takav pojam instinkta vezivala se i predodžba o njegovoj nepogrešivosti. Tako su se odbijala sva mehanicistička tumačenja ponašanja. Svrhovit let insekata prema svjetlu razmatra se kao učinak instikata, a mogućnost mehanicističkog tumačenja pomoću tropizama dopušta se samo tamo gdje su te životinje krajnje nesvrhovito ulijetale u plamen. Životinje slijede neku svrhu, a nju je smislio njihov izvanprirodni i nepogrešivi instinct, a onda je Konrad Lorenz “…pokazao da je životinja i te kako u stanju težiti cilju svrhovitim i promjenjivim ponašanjem pa ipak da se taj cilj ne smije izjednačiti sa teleonomnim smislom ponašanja”, da bi 1961. godine došao do toga da “…prirođeno i stečeno ne definiraju se isključivanjem bilo jednog ili drugog, nego porijeklom informacije koja se tiče vanjskog svijeta i koja je preduvjet svakoj esencijalnoj  prilagođenosti.”

 U ovoj diskusiji o kauzalnim mogućnostima integracije životnih pojava polazi se od tri pretpostavke:

1) razumjeti prirodne pojave znači objasniti ih uzrocima

2) cilj prirodo-znanstvenog objašnjenja bioloških fenomena je njihovo svođenje na fizikalne sklopove i zakone

3) biološki fenomeni su takvi prirodnii fenomeni koji u usporedbi sa neživim imaju određene karakteristike kao što su rast, razmjena materije, razmnožavanje, sposobnost regeneracije, reagibilnost na nadražaje i sve to odlikuje živo.

 Međutim, za Driescha ove fizikalne karakteristike ne iscrpljuju živi bitak čije energetski uvjetovane pojave omogućuju entelehiju. Fenomeni kao samoregulacija i restitucija, razmnožavanje i razvitak od nižih ka višim stupnjevima različitosti ne mogu bez ostatka biti pojmljeni energetski odnosno iz konstelacije najmanjih djelića, nego u manifestaciji entelehije i svojevrsnoj prevazi osobina koje vrijede kao specifični karakteri životnosti, prije svega restitucija, razvitak, nasljedstvo, djelovanje nad drugim osobinama živog tijela. Odatle pored kauzalnosti koja je karakteristična za anorgansku prirodu postoji i kauzalnost cjeline kao specifičan način povezivanja organskog postojanja, ali cjeline se također pojavljuju i u anorganskom. U tom smislu u polemici sa Drieschom oduvijek su važnu ulogu igrala ukazivanja na cjelovitu strukturu i načine reagiranja kristala i koloida.

Znači “kozmički nesvjesno” je zajednička karakteristika svih stupnjava organskog, ali također i neorganskog svijeta koji pokazuju, da je svekoliki naš Kozmos sistem svrha i da te svrhe progovaraju u svakom biću i svakoj stvari bez obzira na njihov položaj u svijetu ili pak mjesto u hijerarhiji sa namjerom, da čovjeku govore ono što je za čovjeka “najbolje” što njemu u krajnjoj instanci omogućuje i olakšava preživljavanje u svijetu kojeg priprema i oblikuje prema vlastitoj volji i prema svojim vlastitim silama.