Da li ste kada izgubili dragu osobu, dragog prijatelja? Onoga s kojim ste nekako bili bliži nego s vlastitim roditeljima, nego s vlastitom ženom ili mužem, nego sa vlastitom subraćom ili susestrama. Kada ste uopće zadnji put bili na groblju, na sprovodu?  Jer smrt nije laka. Nije laka ponajviše nama koji ostajemo. Bojimo je se. Ne želimo razmišljati o njoj. Želimo zaboraviti da smo svi mi smrtni ljudi. Svaki čovjek već kad se rodi nosi u sebi i klicu smrti koja raste. Kao što slavimo rođendane tako proživimo i jedan dan u godini koji je dan naše smrti.

Smrt je kraj života. Sva danas poznata živa bića umru nakon nekog vremena.

Većina religija tumači da poslije smrti dolazi raj ili pakao. Stari narodi su vjerovali da smrću odlaze u vječna lovišta i zato su svoje mrtve pokapali sa oruđem, nakitom i oružjem, potrebnim za taj vječni lov. Nitko zapravo ne zna što dolazi poslije.

-I za hiljadu godina čovjek će isto ovako uzdisati: „Ah, teško je živjeti” – i u isti mah ovako isto kao i sada, bojaće se i neće htjeti da umre.“-Antun Palvlović Čehov
-Prirodno je umrijeti, kao što je prirodno biti rođen."-Francis Bacon
-Život je najljepši pronalazak prirode, a smrt njena vještina, da što bolje iskoristimo život."- Goethe
-"Ne bojimo se smrti, nego razmišljanja o smrti."  -Seneka

 
Što nas čeka nakon smrti? To je vjerojatno najčešće postavljano pitanje otkad smo razvili sposobnost vlastitog promišljanja i zaključivanja. Pretpostavke ćete naći u dva osnovna stajališta – religijskom i ateističkom – ali odgovora nigdje

Kao djeca smo se bojali utvara i duhova koji su najčešće bili obične sjene na zidu u našoj mašti preoblikovane u ljude. Međutim, postoje mnogi odrasli ljudi koji tvrde da su vidjeli mrtve, čak i razgovarali s njima i opipali ih. Dakle, postoji li život poslije života ili nas stvarno samo čeka samo mrak duboko ispod zemlje i jedno veliko ništavilo?

Činjenica je da smo skloniji vjerovati prvom dijelu pitanja jer se život čini nekako besmislen ako smrću sve završava i ako tako naprosto prestajemo postojati. O takvoj ljudskoj prirodi svjedoče i mnoge stare civilizacije koje su imale pogled na zagrobni život sličan našemu. Egipćani su, na primjer, vjerovali u besmrtnost duše pa su tijekom života odavali počasti bogovima, a mrtve su pokapali s dragocjenostima i mumificirali ih kako bi se duša nakon određenog vremena mogla vratiti u tijelo. Na taj su način, osim toga, pripremali preminulog na opasno putovanje u 'onom svijetu' na kojem je prva stanica bila zemlja bogova u kojoj su prolazili kroz sedam vrata izgovarajući pritom čarobne riječi. Ako su riječi bile pravilno izgovorene, mrtvac bi stigao u Ozirisov dom, mjesto posljednjeg suda.

Grci i Rimljani bili su politeisti, ali su također vjerovali da postoji podzemni svijet u koji odlazi duša nakon tjelesne smrti - zvali su ga Had. Elizijske poljane bile su dio Hada u kojem su prebivale duše pravednika, dok je Tartar bio ne baš primjereni ekvivalent kršćanskom paklu, ali su ondje smrtnici bili kažnjavani za svoja nedjela.

Dakle, od staroga vijeka ljudi su vjerovali da postoji nešto više od onoga što u stvarnom svijetu možemo pojmiti i netko tko će odrediti kakvi smo bili u životu. Danas postoji bezbroj spekulacija što se s nama nakon smrti zbilja događa, međutim nijedna od verzija nije znanstveno utemeljena pa, prema tome, ni općeprihvaćena.

Najviše što nam znanost može ponuditi iskustva su ljudi koji su doživjeli 'blizak susret sa smrću', tj. kliničku smrt. Knjiga koja nosi isti naslov kao naš članak uglavnom prenosi svjedočanstva takvih doživljaja i zanimljivo je da većina govori o svjetlosti na kraju svojevrsnog tunela prema kojoj su u tom stanju koračali, ali nitko nije vidio što je na kraju tunela. O svjetlosti su govorili obrazovani i primitivni ljudi, stariji, isto kao i šestogodišnjaci.

Klinička smrt podrazumijeva prestanak vanjskih znakova života, na primjer pulsa, disanja i svijesti. Sličnosti iskustva kao što je izdizanje iznad tijela i promatranje 'odozgo', ulazak u mračni tunel, svjetlost u daljini, osjećaj savršenog mira i, na kraju, ponovni povratak u tijelo, činjenica je koja najviše intrigira znanstvenike jednako kao i svećenike. Znanost njihove doživljaje objašnjava kao svojevrsne halucinacije uzrokovane lijekovima, kemijske reakcije u mozgu tijekom krize ili kao prijašnja davno zaboravljena iskustva.

Njihovom se objašnjenju suprotstavljaju iskustva kao što je iskustvo djevojčice koja je u trenutku kliničke smrti mogla vidjeti što radi obitelj kod kuće te večeri, pa čak i o čemu razgovaraju. Drugi su do u detalje mogli opisati predmete u sobi i izvan nje. Tako je jedan muškarac savršeno detaljno opisao tenisicu medicinske sestre na krovu bolnice koju prije nikako nije mogao vidjeti. Ovakvi doživljaju ne dokazuju postojanje pakla ili raja, već odvajanje duše od tijela i njezinu svjesnost i nakon smrti.

Jedan je autor u svom članku o ovoj temi konstatirao da nema razloga da čovjek ne vjeruje u život poslije života jer za to nema objektivnog razloga. Znanstvenici će svoju istinu tražiti u dokazima, a vjernici su svoju već pronašli. Možda je lijepo vjerovati da se nećemo pretvoriti u prah ili da nećemo istrunuti pod zemljom i da će to biti naš kraj, ali možda je još ljepše ne zamarati se time, već postupati u ovom životu što bolje možemo, ne božjeg suda radi, nego radi ljudi koji nas okružuju i sebe samih.

DeVeT