NEKVALITETNA KOMUNIKACIJA DOVODI DO PROBLEMA U OBITELJI

www.glasistre.hr

Piše Ingrid ŠANDOROV

Negdje sam pročitala da su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, dok su one nesretne svaka na svoj način nesretne. Dr. Pavao Brajša, istarski unuk, neuropsihijatar, komunikolog i psihoterapeut u svom predavanju ne temu »Komunikacija u našim obiteljima«, koje je prošlog tjedna održao na pulskom sveučilištu, relativizira pojam sreće u obiteljima i eksplicitno kaže da je to glupost. Brajša poručuje da moramo učiti živjeti s nesrećama jer su trenuci sreće iznimni i kratki. Ista je stvar s uspjehom, put do njega je »posut trnjem«, odnosno, napominje Brajša, 95 posto uspjeha je neuspjeh.

Svi problemi u našim obiteljima započinju nedostatkom komunikacije između partnera, što utječe i na komunikaciju između roditelja i djece. Istaknuti stručnjak u prepunoj je dvorani impresionirao slušateljstvo uglavnom ženskog spola i šteta je što nije bilo više muškaraca jer bi interakcija predavača i publike bila još zanimljivija. Brajša ističe da je u svojim predavanjima često gotovo do bola direktan jer previše zna o ljudima i ne vjeruje u finoću koja je ustvari lažno predstavljanje. No, ta se njegova otvorenost ne sviđa svima.

Odrasli ljudi, ali i djeca, često lažu da bi uopće mogli preživjeti. Nisu to uvijek velike laži, već su to tzv. bijele laži bez svjesne namjere da se prevari bližnjega. To je stoga jer je većina odnosa među ljudima prisilna pa tako i u obiteljima. Brajša polazi od činjenice da nismo slobodna bića pa tako ni partnera u životu ne biramo slobodno jer nas ograničava trans zaljubljenosti. Kada nas prođe sljepilo zaljubljenosti, ne trudimo se održati brakove pa djeca rastu u nekvalitetnim odnosima, odnosno obiteljima. Nekvalitetna komunikacija između roditelja širi se na djecu te ona »bježe« od njih.

Odgoj je čin ljubavi

Za razliku od nekih drugih stručnjaka, dr. Brajša smatra da je bitna kvaliteta razgovara s djecom, a ne kvantiteta. Neki roditelji troše puno vremena na monologe i predavanja od kojih, posebice, adolescenti nemaju nikakve koristi. Previše nekvalitetne komunikacije unutar obitelji čini veću štetu nego premalo kvalitetne. Svi su nezadovoljni, a adolescenti izbjegavaju takve razgovore ili lažu, zatvaraju se u svoj svijet i gube kontakt s roditeljima.
Djeca se u adolescenciji bore za autonomiju vlastite ličnosti, tada su posebno osjetljiva na ograničenja, ali i dirigiranja odozgo. Brajša smatra da je preveliki teret odgovornosti za djecu na roditeljima, ali i učiteljima. Komunicirati se ne može prema šablonama ili pravilima, sa svakom osobom komunikacija je drugačija pa savjetuje djelatnike pulskog Obiteljskog centra da ne psihologiziraju, već da uče ljude kako kvalitetno komunicirati.

- Nesretna mama ne može odgojiti sretno dijete, poručuje Brajša, a učiteljici koja živi samo za svoj razred treba dati otkaz jer sama nije sretna ako joj posao predstavlja sve u životu. Brajša je o tome pisao u knjizi »Umijeće ljubavi« koju preporučujemo svakom roditelju i odgajatelju. Odgoj je čin ljubavi, a da bismo voljeli trebamo imati ispunjen jedan preduvjet - voljeti same sebe. Kada čovjek cijeni i voli ono što jest, velika je vjerojatnost da će se i prema drugima odnositi s poštovanjem i ljubavlju i tek će onda moći, neometano od sebe sama i želje za dokazivanjem koja dovodi do manipulacije, odgajati.
Osim tog preduvjeta, oni ostali su umijeće koje učimo teorijski, ukomponirano s inteligencijom i emocionalnom inteligencijom, i to vodi u sretan život u kojem osoba nije prisiljena odabrati ga zato što »svi tako rade«, nego zna da je to njen slobodan izbor istodobno poštujući onaj drugih. Pravo na različitost i individualne slobode izraz je zdravog društva, a ono je moguće sa zdravim pojedincima, koji su rezultat odgoja. Inače, odgajati može osoba koja aktivno radi na vlastitom usavršavanju, razvoju i samorealizaciji.

Ne postoji problematično dijete, već samo problematični roditelji

Vrlo je bitno da roditelji nauče realno preispitivati vrstu svoje ljubavi. Postoje mnogi roditelji koji su uvjereni da vole svoju djecu, a zapravo je njihova ljubav daleko od svake konstruktivne i produktivne djelatnosti. Na taj su način djeca vezana lancima njihove ljubavi i umjesto da rastu i razvijaju se, ona se guše i postaju emocionalni invalidi. Poželjno je da o samoodgoju, kao temeljnom preduvjetu odgoja, razmisle roditelji i svi koji rade s djecom. Dr Brajša podsjeća na A. Neilla koji u svome djelu »Slobodna djeca Summerhilla« kaže da ne postoji problematično dijete, već samo problematični roditelji.
- Digli smo na pijedestal roditeljstvo, posebno majčinstvo, što smatram katastrofalnim za majku i djecu, a u zadnje vrijeme i očinstvo. Međutim, zanemarili smo bračni odnos i bračne partnere. A moja je teza da je kvaliteta roditeljstva, i majčinstva i očinstva, bitno vezana za kvalitetan odnos između roditelja kao bračnih partnera. Razvod nije propast za djecu, ali nekvalitetni razvod može donijeti puno štete djeci, kaže Brajša te naglašava da bi mogao na prste jedne ruke izbrojiti parove koji su se civilizirano razveli.
Važno je da stručnjaci u situacijama postupka mirenja prije razvoda braka kažu partnerima: »Mogu vam pomoći da posložite kockice kao preduvjet kvalitetnog rastajanja«, a ne da se upuštaju u pomaganje oko donošenja odluke o razvodu. Brajša naglašava da je već izlizani pojam »rad na sebi« doista važan, o čemu je govorio i u knjizi koju je napisao u koautorstvu »Tajna uspješnog roditelja i odgojitelja« koja nosi podnaslov »Priručnik za rad na sebi«. Na kraju navodi da se djecu može zadržati u obitelji i u njima dobiti iskrene sugovornike slobodom, a nikako prisilom te iskrenim uvažavanjem njihove osobnosti i autonomije.