Ne postoji mjesto toliko skriveno da kamere današnjim tehnologijama ne mogu do njega doprijeti. Iako nam čuda tehnike omogućuju da zavirimo u najskrivenije kutke, od mikroskopskog svemira do slabo istraženih divljina Zemlje, čovjek je još uvijek u glavnoj ulozi. Dok zavaljeni u sigurnost svoje fotelje gledamo dokumentarce koji nam približavaju nepoznate i opasne čari našeg svijeta, nismo ni svjesni koliko bi cijela priča bila isprazna bez ključnog faktora, reportera u samoj žiži zbivanja koji postavlja stvari u pravu perspektivu, bez obzira čini li to prenošenjem svog straha dok je suočen s kakvom divljom zvijeri, ili pak svoje fasciniranosti divotom nekog egzotičnog kraja.

Priča je počela prije pedesetak godina, kad je američki novinar Hunter S. Thompson zanemario suhoparni novinarski pristup prenošenja informacija, izabravši umjesto njega subjektivni izričaj kojim bi često sebe postavio kao glavnog aktera u svojim reportažama.

Potpuno uranjanje reportera u priču do te mjere da postaje glavni akter u njoj osnovna je karakteristika Thompsonovog gonzo novinarstva, a prepoznatljiva je u velikoj mjeri kod tvoraca danas najpoznatijih dokumentaraca.

Jedan od pionira sličnog pristupa na televiziji je legendarni David Attenborough. Dok se njegov stariji brat Richard odlučio okušati u glumačkim vodama, David je stao pred kamere kao akter u svojim dokumentarcima o životinjskom svijetu. U svojoj karijeri koja traje više od pedeset godina predstavio nam je gotovo sav život na Zemlji na vrlo prepoznatljiv način.

Nevjerojatnim instinktom i uvidom u životinjsko ponašanje stvara reportaže nalik izrežiranim filmovima s dresiranim životinjama kao statistima, koje izvode svoju predstavu u njegovoj neposrednoj blizini. Čini se da je Attenborough oduvijek imao gotovo umjetnički talent za stvaranje kadra u kojem će se životinja pojaviti upravo u trenutku kada počne pričati o njoj, a upravo je zbog tog talenta najnagrađivaniji tvorac dokumentaraca dosad. Nekoliko je puta snimajući proputovao svijet, a mi smo imali sreću putovati s njim zavaljeni u svoje naslonjače.

Na bitno drukčiji način nas je donedavno zabavljao, ali i šokirao, još jedan poznati prirodoslovac. Steve Irwin je, osim postavljanja sebe usred akcije, implementirao u svoje dokumentarce još jednu bitnu karakteristiku gonzo novinarstva – subjektivni komentar. U njegovoj rodnoj Australiji smatraju ga velikim prirodoslovcem koji je napravio značajne korake glede zaštite životinja i prirodnog svijeta. Njegovo uživanje u svakoj životinji te nazivanje svakog živog bića prekrasnim bilo je gotovo zarazno. S druge strane, bilo je zastrašujuće gledati kako se poigrava najotrovnijim zmijama i paucima, ogromnim krokodilima i ostalim opasnim životinjama kao da su pitomi i mazni mačići.

Na nesreću, za vrijeme snimanja dokumentarca 'Najsmrtonosnije životinje oceana', raža koju je pokušao snimiti pokazala se uistinu smrtonosnom zarivši mu šiljati kraj svog repa u prsa i nanijevši mu tako ozljedu od koje je nakon nekoliko trenutaka umro. Iako određeni broj gledatelja nije odobravao njegovo postupanje sa životinjama, Steve Irwin svakako će ostati zapamćen po svojim nebrojenim susretima s najopasnijim animalnim vrstama.

Na daleko manje opasan način zabavljao nas je dosad Michael Palin, u početku kao komičar, a kasnije kao putopisac. Za razliku od ostalih dokumentaraca koji su nam pričali o udaljenim zemljama, Palin to uvijek čini na nama znatno bliskiji način, predstavljajući nam putovanje u potpunosti, zajedno sa svim ljepotama, ali i problemima s kojima bismo se i sami susreli da se odvažimo na takvu avanturu. Stoga nam neće sakriti komplikacije na graničnim prijelazima, gužve u vlakovima, nemogućnost nalaska prijevoza...

Predočio nam je viziju Julesa Vernea proputovavši svijet za 80 dana, upoznao nas je s avanturističkom naravi Hemingwaya krenuvši njegovim stopama preko SAD-a, Europe, Afrike i Kariba, proputovao je Zemlju od pola do pola snimivši istoimeni dokumentarac, a posjetio je i naše krajeve snimajući priču o novoj Europi.

Na tragu Palinovog svježeg izričaja upakiranog u duhovito ruho je i nova nada putopisnih dokumentaraca Charley Boorman. Mnogi su ga zapamtili kao 'onog drugog tipa' uz Ewana McGregora u proslavljenom proputovanju na motociklima od Londona do New Yorka, ali dužim putem, preko Europe i Azije. U nastavku istog koncepta, McGregor i Boorman proputovali su pola svijeta i po drugoj osi, od Škotske do Južne Afrike.

Stekavši dovoljno iskustva u avanturama s McGregorom, Boorman se otisnuo na putovanje oko svijeta, ali bez organiziranog prijevoza, nego snalazeći se svim sredstvima, kako je i nazvao svoj putopisni dokumentarac. Njegov duhoviti karakter i šaljivi ton podsjećaju na Palinovo nasljeđe, no pritom uspijeva održati svježinu svojim dogodovštinama u kojima njegov optimistični karakter ostavlja gledatelja sa smiješkom na licu.

Iz glumačkih voda dolazi još jedan tvorac vrhunskih dokumentaraca. Rossa Kempa britanska javnost pamti po ulozi u popularnoj sapunici 'EastEnders', nakon koje nitko nije mogao slutiti kakav preokret u karijeri će uslijediti. Šokirao je Britance snimivši dokumentarac 'Ross Kemp in Afghanistan' u kojem se pridružio jedinici britanske vojske te prenio ratna zbivanja na način kakav još nije zabilježen – noseći kameru u samo središte akcije. Nakon snimanja je priznao da je mnogo puta bio pod neprijateljskom paljbom te da nikad prije nije osjetio strah za vlastiti život. Zahvaljujući njegovoj odvažnosti, možemo posvjedočiti stvarnim ratnim zbivanjima snimljenima iz prve ruke, ponovno ne napuštajući sigurnost dnevne sobe.

www.tportal.hr