Mi smo rekli u “Kozmologiji zlatnog prstena”, da je Kant osporen na jednom jako važnom mjestu, a to je odnos materije i života. Kant je u svom predgovoru “Teorije neba” naglasio kako ni jedna zadaća među zadaćama istraživanja prirode nije tako riješena sa više točnosti i sigurnosti kao istinnsko ustrojstvo svjetske građevine u velikom, kao zakoni kretanja i kao unutrašnja pokretna snaga okretanja svih planeta kao što je to pokazala Newtonova svjetska mudrost pa on kaže tim povodom:

 “Čini mi se, da se ovdje može u stanovitom smislu reći bez drskosti: dajte mi materiju, ja ću od toga sagraditi svijet. To jest, dajte mi materiju, ja ću vam pokazati kako svijet treba nastati iz toga.”

 ….ali mogu li se najmanje biljke ili insekti hvaliti takvim prednostima?

 … i on se pita:

 “Je li se u stanju kazati: dajte mi materiju, ja ću vam pokazati kako bi se mogla proizvesti gusjenica?”

 … pa onda zaključuje, da će se prije moći pokazati oblikovanje svih nebeskih tijela, postanak cijele svjetske građevine iz mehaničkih razloga, nego proizvodnja jedne jedine biljke ili gusjenice i to zato, jer je Kant vidio život kao jednu višu božansku svrhu, kao jednu višu Božju kreaciju, dok materija može biti promatrana mehanički.

 Međutim, Kant je upravo na ovom mjestu oporen, jer je moguće iz same materije stvoriti život. Da bih potkrijepio ovo stajalište, ja ću se poslužiti sa dva pokusa, jedan je pokus Stanleya Millera iz 1950. Godine, a drugi je Leslie Orgela postavljajući pitanje kako je izgledala površina Zemlje i kakva je bila atmosfera prije pojave života odnosno prije otprilike 4 milijarde godina, dok je Zemlja još uvijek bila sasvim mlada.

Znamo približan odgovor, atmosfera je nastala od plinova istisnutih iz unutrašnjosti Zemlje koja je nalikovala okolini vulkana pa je podsjećala na ogroman kotao pare, dušika, metana, amonijaka i drugih reducirajućih plinova, ali nije bilo kisika, jer kisik tvore biljke, a prije pojave života nije ga niti moglo biti u slobodnom stanju. Pinovi su se i njihovi produkti polagano otapali u vodama oceana i tako razrjeđivali atmosferu, ali što se zbivalo sa tim plinovima djelovanjem munja, električnih pražnjenja, a osobito djelovanjem ultraljubičastih zraka, jer su one mogle prodirati uslijed nedostatka kisika.

 Na ovo pitanje je odgovor pokušao dati Miller, stvorio je u retorti atmosferu, naime pomiješao je metan, amonijak, vodu i drugu materiju, a zatim ju je podvrgao električnim pražnjenjima simulirajući tako munje i druge prirodne sile. Smjesa je potamnjela i to zato, jer je Miller pri ispitivanju ustanovio kako su se stvorile aminokiseline. Bio je to odlučan korak naprijed, jer su upravo aminokiseline opeke života. Od njih su građeni protein, a proteini su sastojci svih živih bića.

 Međutim, postoje i drugi sustavi krajnjih uvjeta koji su mogli dovesti do pojave života, a to je također i prisustvo leda. Naime, led posjeduje dva svojstva koja se čine odlučnima za tvorbu jednostavne, bazične molekule.

 Prvo, proces zamrzavanja koncentrira tvari koje su na samom početku vrlo razrijeđene u oceanima.

Drugo, kristalna struktura leda omogućuje molekulama, da se vezuju na način koji je nedvojbeno značajan na svakom stupnju života.

 Tako je Orgel uzeo neke od sastojaka za koje vjerujemo, da su postojali u atmosferi u mladom dobu planeta Zemlja, naime, cijanovodik i amonijak. Napravio je od njih rijetku otopinu u vodi, a potom je otopinu zamrzavao nekoliko dana. Koncentrirana tvar je bila istisnuta na površinu u obliku sićušnih ledenih brijegova. Vrhovi su bili lagano obojani što je bez sumnje dokazivalo prisutnost organskih molekula. Zacijelo se radilo o nekim aminokiselinama, ali najvažnija činjenica bila je ta, da je Orgel uspio stvoriti jedan od četiri osnovna sastojka genetske abecede koja upravlja životom. Dobio je adenin, jednu od četiri baze DNA. Možda je život, odnosno DNA nastao baš u tim uvjetima, a ne pri visokoj temperaturi.

 Znači, ovi pokusi su pokazali kako je moguće, da se iz materije proizvede i gusjenica i to zato, jer je život imanentan samoj materiji, to su samo naizgled različiti momenti istog božanskog beskonačnoga stvaralačkog procesa u našem Kozmosu koji ne tvore zbiljski ekstrem, nego tvore, filozofski rečeno, suprotstavljena određenja jedne biti, razlika biti na njezinu najvišem razvitku, a to je diferencijalna bit.

 Dok je u prvom slučaju zbiljskog ekstrema razlika biti, u drugom slučaju diferencijalne biti razlika je u egzistenciji. To je različita egzistencija jednog te istog kozmičkog stvaralačkog procesa. Život i materija ne postoje kao ekstremna razlika, nego kao razlika egzistencija same kozmičke biti.

 Prema tome, mi bismo danas mogli sa mnogo odgovornosti reći:

 “Dajte mi materiju, a ja ću vam pokazati kako bi se mogao proizvesti život.”

 … koje pak opasnosti stoje pred čovjek upravo tom njegovom snagom danas, to je naravno jedno veliko pitanje na koje pozitivan odgovor može dati opet samo čovjek.