MISLI JEDNOG BUNTOVNIKA – O VJERI

 

Od malih nogu slušam… mi smo vjernici, mi vjerujemo u Boga, ja vjerujem, ti ne vjeruješ… i tako unedogled uvijek neko uvjeravanje i raspravljanje o vjerovanju. Što je u biti vjera, vjerovanje,  jeli to čvrsta misao?  Malo mi je čudno kad svi koji su vjernici, koji vjeruju u Boga, čine mnogo stvari kojim pokazuju da uopće ne vjeruju… Kao ja vjerujem u Isusa Krista u njegove riječi i djela, Boga njegova Oca koji ga je poslao na Zemlju da nam pokaže put, istinu i život… I to je to, ništa se u nama ne događa, sve je ostalo na riječima, i dalje činimo loše i sebi i drugima, a kažemo da vjerujemo u Boga.  Možda je vjera samo riječ i nista drugo, znači kažemo mi vjernici kršćanski, pravoslavni, muslimanski, židovski, ovi, oni… ako neko kaže da ne vjeruje, u današnje vrijeme istjeramo ga iz društva i širimo lažne tvrdnje o njemu, a u prošlosti smo znali kamenovati, spaliti na lomači i sve drugo što pokazuje da na njega utječe đavao ili neke zle sile.

Što uopće znači ta riječ, jesi li uvjeren u to što vjeruješ, je li tada možda znaš nešto o tome u što vjeruješ, imaš neku svijest o tome?  Je li ta riječ vjernici samo oznaka nekog društva, kao ako pripadaju svi nekom društvu, moram i ja, i to radije onima u čijem sam okruženju rođen, pa moram biti tradicionalan kao svi oko mene… bit ću prihvaćen zar ne?

Po meni to nekako znači, ispravite me ako griješim, (jebiga… mlad sam) da je vjera kao svakodnevno uvjeravanje da je On gori, oko nas, u nama (ako je neko skužija da je On u nama, onda je koliko toliko skužija bit), i tako mi se uvjeravamo, i nikad dovoljno uvjereni, pa se svaki trenutak uvjeravamo. Da su vjernici skupina jednoumnog društva koje se svaki dan uvjeravaju u sve ovo već navedeno. Da je vjerovanje dokaz našeg neprestanog uvjeravanja kroz stoljeća. I da one koji vjeruju uvijek hvata strah od onih koji znaju, pa gledaju kako će se riješiti tih koji previše znaju.

Da to što ja vjerujem da ću napraviti, u biti samo vjerujem da ću to napraviti, a hoću li napraviti ili ne to je pitanje koliko sam uvjeren, e jebiga dok se ja sad uvjerim, proša voz.

Ta misao vjerujem da ću to napraviti… ne znam baš, i ne sviđa mi se, ako tako kažem non stop ću se uvjeravati u to da ću to napraviti, zar nije bolje jednostavno reći; ja znam da ću to napraviti ili ja ću to napraviti i gotovo, nema više razmišljanja i uvjeravanja, malo tvrdoglavo ali bar sam siguran da ću to napraviti.   

Po mome (hoćete me ispraviti ako griješim, baš me briga, kad je po mom, onda je po mom), tebi vjerniku koji vjeruješ u Njega kad bi me pitao, da li ja vjerujem, bih rekao; ja ne vjerujem i gotovo, možeš me uvjeravati koliko hoćeš i nećeš me uvjeriti, jer ja znam da je On sveprisutan i gotovo, i nemam ja u što vjerovati kad znam.

I tako dalje vjerujemo, vjerujemo, vjerujemo…. u Boga mi vjerujemo… nikad kraja našem predanom vjerovanju.

Možda je potrebno vise od vjerovanja u Boga?   

Jer nikad mi nije bilo jasno kako to kad toliko vjerujemo u Boga, a svi živimo u strahu, toliko se bojimo znanja, drugačijeg razmišljanja, drugih religija, drugih naroda, rasa, gladi,  nestašice, smrti… Kakva je  to vjera, kada u njoj vlada strah?

Kad je pitanje o vjeri, uvijek se sjetim one sufijske priče… kao kad su šetali Bog i vrag, i Bog se sagne uzme komadić zemlje i kaže; vidi evo jednog dijelića istine… šetaju tako i dalje i nakon nekoliko puta što se Bog sagnuo i uvijek podigao nešto pokazujući vragu diljeliće istine, priupita ga Bog, kako te ne zabrinjava što je svugdje istina?  Ah, kaže vrag, uz malo moje pomoći ljudima ću istinu pretvoriti u vjeru.