slika: internet

Mi smo u našim razmišljanjima o kozmičkom jajetu po uzoru na Kolumbovo jaje Nikole Tesle krenuli od vjerojatne postavke i jedne slike, da se ono formiralo od takozvanih ultrakompaktnih galaksija tako da se djelovanjem interakcijskih sila gravitacije kozmički magneti sakupljaju u gigantsko kozmičko jaje. Ono rotira velikom brzinom pa se javljaju velike centrifugalne sile koje oslobađaju galaktozimalni material dublje u kozmos, a onda smo kasnije proširili ovu sliku Hubbleovim razlikovanjima tipova galaksija, jer on naime razlikuje njihove morfološke osobine pa ih dijeli na eliptičke, lećaste, spiralne i nepravilne, a opet spiralne na normalne i prečkaste. Dugo vremena se vjerovalo, da evolucija galaksija ide od eliptičkih prema spiralnima ali je danas ta teorija napuštena, jer se pretpostavlja, da je oblik galaksije posljedica načina skupljanja još u prvim stadijima nastanka.

Za nas su ipak najznačanije tzv. eliptičke galaksije koje imaju oblik elipse, a razlikuju se po većoj ili manjoj spljoštenosti. Te galaksije sačinjavaju oko 17% svih katalogiziranih galaksija koje se sastoje uglavnom od crvenih giganata, vjerojatno starih zvijezda nastalih prije 10 milijardi godina u područjima gdje je danas prvobitni plin iscrpljen i gdje je formiranje zvijezda uglavnom prestalo. Znači, one su jako stare galaksije možda i zato, jer predstavljaju finalni stupanj razvoja galaksija, ali se može reći i da su početni stupanj novog razvoja galaksija kada se galakstozimalni oblak oslobađa dublje u kozmički prostor. Ova spljoštenost se pojavljuje kada te galaksije gledamo sa strane odnosno kada njihovu os rotiranja vidimo pod pravim kutem. Međutim, mnoge galaksije ove vrste vidimo odozgo, znači kada njihova os rotiranja ide prema promatraču i tada te galaksije imaju oblik pravilnog kruga. Navodno, da ove galaksije sporo rotiraju, a nama se čini kako rotiraju dovoljno brzo, da se javlja ta spljoštenost na polovima.

U ovim galaksijama zvijezde su uglavom jako stare, preko 10 milijardi godina, dok sjaj lagano opada od centra prema periferiji. Uglavnom, građene su od crvenih i žutih zvijezda, giganata i patuljaka i to su oni kozmički magneti o kojima mi govorimo. Nema nikakve sumnje, da je i ovdje riječ o formiranju kozmičkog jajeta kao gigantskog nebeskog tijela. Isti slučaj pronalazimo i kod tzv. difuznih magličastih objekata koji ne izgledaju kao zvijezde. Charles Messier je 1784. godine nabrojao 103 takva objekta, a njegove oznake su se i do danas zadržale. Pitanje je jesu li to oblaci razrijeđenog plina ili odvojeni zvjezdani sistemi na velik udaljenostima. Neki pokazuju spektar sjajnih linija, sugerirajući plinovite oblake, dok drugi imaju kontinuirani spektar grupe zvijezda. Za nas međutim sve su to kozmička jaja iz kojih se u evolucijskom razvoju razvija cjelokupni kozmos pa se prema tome naša slika kozmičkih procesa razlikuje od one Paula Davisa na primjer ili Hawkinga kod kojih kozmos nastaje u Big Bangu, a završava u Big Crunch ili pak od onih teorija koje govore o konačnom stanju kozmosa kao Big Freeze.