Sjedila je i gledala u to biće nasuprot sebe. Znala je da u njemu postoje neke neotkrivene dubine,nešto mračno,nesto mistično i neobičajeno,nešto što ju je kopkalo i nije mogla ne misliti. Gledala je u to biće ,čas je bio dijete koje bi željela zagrliti i utješiti a čas muškarac sa svim svijetlim i tamnim strana kraj kojeg se željla stisnuti. To biće ju je na neki način plašilo,jer u određenim trenucima je zarcalilo nju, njene mračne strane zakopane duboko od očiju svijeta, to biće ke izvlačilo iz nje tajne koje nikome nije bila spremna reći, to biće joj je izmamilo osmijehe na lice i pokrenulo u njoj more ludosti,kraj njega su joj u trenu padala lude ideje i nije znala što s njima, nekako spontanost joj nije išla. Da, gledala je to biće, osmijehnula se. osjećala je da njegova dubina otkriva njoj put gdje je zbilja njen dom,zrcalilo je nepoznatu nju. Osmjehnula se jer ludosti koje je učinila su bile smiješne i netipične za nju a sve je u tom trenu bilo nebitno, rijeli su bile spontane,ideje, misli jasnije. Gledala je i upijala, naučila je kako da sluša očima, razumije srcem i priča očima. Bojala se dubine u koju je zakoračila,bojala se sebe,bojala se spoznaja,zabluda al isto tako nije željela natrag. Pustila se, al je tražila način da izbjegne nešto što noj samoj nije bilo jasno, nešto što bi mogla učiniti. Znala je da bi mogla biti kraj nejga i pričati tišinom,znala je da dubina njegovih postupaa je iskrena i da je dalek al je uživala u blizini tog bića. Počinje razumjeti.