Nije više željela pristati na mrvice i na onaj nepodnošljiv osjećaj da je potrebna samo u trenucima kad on nema nikog, da joj se javi onda kad smogne hrabrosti i kad je poželi čuti. Nije željela vipe osjećati zbunjenost i razmišljati danima što bi to značilo, vagati nečije rečenice,misli. Nije više mogla drhtati svaki put kad nešto nije bilo uredu, nije više željela živjeti na taj način i nadati se nečemu što neće doći. Nije znala zašto on to radi i zapravo joj to više nije bilo ni bitno, nije više mogla razmišljati čemu sve to, zašto je to sad tako, kada će prekinuti šutnju,da li je to posljednje ili će se šutnja ponovo prekinuti. Nije više znala kako da se nosi sa time kad je vidjela njegovo ime na ekranu i poruku, poruku u kojoj joj je davao mrvice a ona je bila iskrena i nije marila koliko je dala i da li je to možda previše, da li je sad to oružje u njegovim rukama. Nije više mogla čekati na odgovore , čekati da se nešto pomagne, jer zapravo uvijek je sve bilo isto. Nije željela, al je idalje imala grižnju savjesti radi toga.