Već neko vrijeme osjećam nedostatak energije, neku potrebu za pasivnošću i, kad god mogu, prepustim joj se. Ta energija… čas mi se podigne do nebesa tako da sve oko mene pršti od radosti, čas padne… i ja se povlačim u najbliži ćošak. Ciklusi…

   Tako sam se i ovog puta smjestila na praznu klupu u ćošku, fizički odmaknula od svih ljudi, i onih tiših i od lokalnih galamdžija (koje barba Joze zove vuvuzelama), izula japanke i sklupčala se u klupko pa promatram nebo, borove, more…

   I ugledam ga kako prelazi preko mosta. Hoće li me ovaj put nanjušiti? Taj mali pas… kad me ugleda, skoči uvis pola metra i zaleti se prema meni, a one mu uši klepeću po zraku dok mi trči u susret. Onda mi redom poliže sve nožne prste dok ja pucam od smijeha jer me to strahovito škaklje, pa izvodi neke pseće akrobacije po zraku, a ja se smijem, smijem, pa mu tepam, pomazim onu oštru dlaku, dok on mlati repom od sreće pa opet luduje oko mene, skače mi po nogavicama sve dok mu se ne obratim: „Daj me još obilježi kao svoj teritorij pa da kompletiraš.“

   Gledam ga kako opet ide pravo k meni, zaobilazeći svu hrpu ljudi, ali ovaj put polako, kao da njuši da mi i nije baš do igre. I opet me krene škakljati, a ja mu govorim: „Ma, daj, nemoj…“ I, kao da me razumio, prestane, spusti se na tlo i sjedne do mojih nogu. Ne mrda. Samo me povremeno pogleda u oči kao da nešto provjerava.

   Sad nas je dvoje. Ja i mali žuti pas. Gledamo u istom pravcu. Promatramo nebo, borove, more…