Jedne noći u ordinaciju u kojoj radim uvede zabrinuti otac djevojčicu od desetak godina. Dijete je bilo blijedo, oznojeno i iscrpljeno. Imala je obrijanu glavu najvjerojatnije zato što je pohodila terapiju zračenjem. Iako iscrpljena nasmijala mi se jer sam napravio nekakvu smiješnu kretnju. Inače me djeca jako dobro prihvaćaju i jako brzo s njima uspostavim kontakt. Polegao sam je dakle na krevet ,izmjerio temperaturu i od oca uzeo medicinsku dokumentaciju. Pogledavši dijagnozu na uputnici i pročitavši letimice nalaze zaključio sam da ta prekrasna, vesela djevojčica krupnih, zaigranih očiju ima leukemiju. I otac i djevojčica su se ponašali kao da je to normalna stvar. Dalje su sa mnom komunicirali kao da je djevojčica zdrava, a uvidjevši da sam neka vedra osoba djevojčica se sa mnom počela igrati u iščekivanju liječnika. Gledao sam te velike oči, tu veselu i krhku djevojčicu i divio se njenoj veselosti iako joj je temperatura bila visoka. Zapitkivala me je o svemu , a otac je uvidjevši kako smo se skompali  sa suzama napustio ordinaciju veseo što je večeras u službi osoba vesele naravi. Ostavio sam načas djevojčicu i pošao na hodnik pitati oca za još nekakve sitnice koje sam morao obaviti. Klečao je u hodniku sa rukama na licu i lagano glavom udarao o zid. Uhvatio sam ga za rame i kako je naglo okrenuo glavu njegove suze su me pošpricale po licu. Morao sam ga posjesti, a tada nas je počela dozivati njegova djevojčica. Obrisao je suze i kimnuvši  mi ušao sa mnom u ordinaciju. Gledala nas je krupnim očima i rekla ocu; «Opet si plakao, tata». Sada sam ja morao izići van jer me nešto steglo  u grlu. «Tata ,ne plači, vidjela sam anđela», rekla mu je. Tada se sjetih novinarke Ane Rukavina – Erceg . Da možda nije ona taj anđeo kojega je vidjela naša djevojčica. «Želim živjeti», zavapila je Ana svojevremeno u e- mailu  kojeg je poslala svojim kolegama. Zar nije ova djevojčica vidjela Anu, zar nije riječima «vidjela sam anđela» mislila na Anu. Ana je umrla nekoliko dana nakon što je zadnji put posjetila redakciju u kojoj je radila. Prijatelji su joj pokušali pomoći humanitarnim akcijama te su skupili mnogo novca. Nažalost taj novac nije pomogao Ani, umrla je kada je imala 29 godina. Lijepa gesta njenih kolega činila se propalom i besmislenom. Mirta, Tonči , Marina, Marijana i Nataša  ostale su bez svoje vesele i crnom humoru sklone prijateljice. Njena vedrina im je sada jako nedostajala , a gledajući ovu veselu djevojčicu ugledam i ja načas Anu. Ana je htjela pomoći svima ,a ne samo sebi novcem koji su sakupili njeni prijatelji. Transplantacija koštane srži je skupa, a banka takve srži ima samo u inozemstvu. Skupo je to i skoro neostvarivo. Ipak uporni prijatelji kojima se pridružila cijela redakcija Vjesnika uspjeli su u svome naumu. Nakon Anine smrti  nije se stalo nego se nastavio njen naum. Sav novac i sva sredstva uplaćena su u Zakladu Ana Rukavina, a upraviteljica zaklade postala je osoba koja će sigurno novac usmjeravati baš tamo gdje je Ana htjela, njena majka Marija Rukavina. Rečenicu koju je Ana jednom izgovorila često pročitam, a već je znam napamet. «Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene». Zar nije Bog Ani dao više od 100 godina, dao joj je vječnost da napravi sve ono što je htjela. Sada kada gledam ovu bolesnu, ali veselu djevojčicu u svojoj ordinaciji pitam se nije li Ana nekom višom silom povučena na nebo ne bi li pomogla ovoj djevojčici. Ne bi li pomogla djeci cijele Hrvatske da imaju banku koštane srži, da imaju donatore i da ostvare ono što ona nije mogla. Da ostvare ono što je Ana tako često izgovarala i što je postalo slogan humanitarne akcije; «Želim živjeti». I ova djevojčica poput Ane želi živjeti i možda joj je baš Ana svojom smrću donijela život. Zar Isus također nije dao život za druge?