S geološkog stanovišta, sletište Apolla 15 imalo je ogroman značaj. Bilo je tu mnoštvo tvorbi koje je trebalo istražiti - ali mjesto je usto bilo i iznimno lijepo. Scott i Irwin imali su sletjeti na ivicu Mora kiša (Mare Imbrium), u mali "zaljev" okružen planinama. I dok se tijekom spuštanja Apolla 12, Conradu i Beanu činilo da lete tik iznad vrhova planina, ovaj put je to zbilja bilo tako. Uistinu, nekoliko sekunda prije uspravljanja, dok je Scott upravljao LM-om Falcon (Sokol) na visini od 2700 metara, 3300 metara visoki vrhunac Mount Hadley Delte stao je ispunjati njegov prozor, sprijeda i lijevo; s druge strane, Irwin je vidio vrh samog Mount Hedleya, zaobljen i visok 4200 metara, kako vlada mjesnim obzorjem. Da bi veličanstvenost prizora bila potpuna, kroz lijevi je prozor Scott vidio jedan dugi vijugavi dio klanca Hedley, kilometar i pol širokog kanjona oblika slova V, koji se činio kao da od jugoistoka zmijoliko puzi k njemu.

Prilikom uspravljanja, jedva tri minute prije slijetanja, Scott je ostao prilično iznenađen. Poput većine mjesta na Mjesecu, i sletište u Hadleyju bilo je posuto kraterima, ali - kako se pokazalo - malo je njih bilo dovoljno veliko ili duboko da baci ranojutarnje sjene. Pod njim nije bilo ničega što bi odskakalo poput Snjegovića ili kratera Čunj. Prema južnom rubu sletnog područja, praktično u podnožju Hadley Delte, Scott je mogao vidjeti skupinu nazvanu Južno jato, a, naravno, pred njim je bio onaj klanac. Ali u sredini, par kilometara sjever-sjeverozapadno od mjesta gdje je Scott htio sletjeti, upadljivih oznaka bilo je malo i bile su međusobno jako razmaknute. Bilo je tu nekoliko osrednjih kratera koji su, prema analizi vršenoj prije leta, trebali stvarati sjenu u vrijeme slijetanja : Scott je provodio vrijeme u simulatorima učeći kako ih prepoznati. Međutim, kao što je bio slučaj i sa sletištem Apolla 14, tvorci karata i modela nisu poznavali tananu valovitost terena koja je prepoznavanje malih kratera činila u najboljem slučaju otežanom. Uzrok tome je dijelom bio u činjenici da je fotografska pokrivenost tog sletišta - znatno sjevernije od Mjesečeva ekvatora - bila slabija negoli u ranijim misijama, a zbog svega toga, Scott je kroz prozor tražio obrasce koji nisu postojali.

Scottu bi bila draža jasna meta, ali zapravo, točnost u duhu Apolla 12 u ovoj misiji nije bila osobito značajna. Houston je pomno pratio podatke koji su stizali iz letjelice : neposredno prije uspravljanja, kada se Scott našao oko 6 km istočno od cilja, kontrola ga je upozorila da se vjerojatno nalazi oko kilometar južno od planirane putanje. Pogled bačen prema Južnom jatu i mjestu gdje gdje je klanac pravio oštar zavoj u podnožju Hadley Delte, bili su dovoljni Scottu da shvati kako je Houston dobro procijenio. Stoga je on malko zakrenuo Falconovu putanju prema sjeveru. Bez uočljivih oznaka na tlu, nije bio siguran hoće li sletjeti točno na cilj, ali bilo je izvjesno da će stići dovoljno blizu da to ne igra nikakvu ulogu. Izvjesno su bili unutar nekoliko stotina metara od cilja, a uz pokretljivost rovera, tolika pogreška bi značila tek nekoliko minuta vožnje. U najgorem bi slučaju na početku vožnje izgubili nekoliko minuta, orijentirajući se.

U prvim satima nakon slijetanja, ranije su posade navlačile svoje rance i izlazile u "šetnju". Međutim, zbog objektivnih okolnosti, u trenutku slijetanja na Mjesec, Scott i Irwin bili su budni već 11 sati, a ako bi pokušali obaviti cijelu osmerosatnu EVA-u, probdjeli bi čak 26 sati prije negoli bi počinuli u svojim ležaljkama. Stoga su kanili nekoliko sljedećih sati provesti radeći u unutrašnjosti LM-a, te se potom osam sati odmarati prije prvog izlaska iz letjelice.