Lijepo nam je pjesnik rekao. Nitko ništa ne zna, krhko je znanje. Zar to nije dovoljno? Čuje li ga itko?

 

Nitko ništa ne čuje, nitko ništa ne razumije. Soli i pameti posvuda. Od razumijevanja ni mrkve. Banane još manje.

 

Bog vam dao da saznate prekoviše, da saznate i ono što znati ne želite. Jer sve što zatražite biti će vam dano. I što tada, a?

 

A sada, zbogom pameti.

 

Pali centrifugu.  Šalu na stranu, znanje je neophodno. Mnoge su vrste znanja bitne. Ali, govorio je moj djed, stvar je uvijek u suštini, ne u gaćama. A suština je u pristupu. Kao kod govna, naprimjer. Može smrditi ali i ne mora.

 

Svakako, prema znanju bi trebalo biti neutralan, prema razmjeni znanja i razmišljanja isto tako, jer to je jedini put koji vodi u mudrost. A ona je cilj puta znanja. Svako znanje koje nas ne dovede do mudrosti, uzalud je potrošeno vrijeme i u konačnici nije znanje. Ispada da smo uzalud potratili ovo vrijeme.

 

Ispada da je vrlo moguće da je razmjena znanja u velikom broju slučajeva razmjena sranja. Posebno novonastajuća znanja donose velika sranja. Jer su mlada, neprovjerena i nemaju iskustvo. Zato su stara znanja sigurnija, manja je mogućnost sranja, ali, uvijek ima ali.... garancije nema.

 

Ima garancije ali, uvijek to ali.... ima garancije ali ona nije u znanju, negdje je drugdje.

 

Jer kako bi pjesnik rekao, nitko ništa ne zna, krhko je znanje. Znači, ono je van riječi nitko.

 

Što se razmjene tiče, ona je osim u dva slučaja čista kontaminacija jer se nikad ne zna što se razmjenjuje. Stvari ponekad izgledaju onako, a u stvari su ovako.

 

Rekao je jednom jedan da je sve je relativno. Pritom je mislio i na sebe. Jer je.  Nekako si sve radije razgovaram sam sa sobom.  Vajrane, ne zvoni više. Što će biti, vidjeti ćemo.

A sada, stvarno ti kažem, pali centrifugu. Ta je sila zakon, sila nad silama. I vrlo mudra tehnika.