Jednom davno,pročitah divnu rusku bajku,"Po štukinoj zapovijedi",o Ivici budalici, koji je prije svega svojim mudrim i sažaljivim srcem došao do bogatstva,kojeg u biti nije ni želio...Bio je sasvim zadovoljan sa onim što ima..No, to nije tema ove basne,koju sačuvah,negdje u pretincima svoje duše..Sasvim je drugačija od bajke, jer, u biti, i nije bajka, nego stvarnost,koju stalno susrećem u dvorištima,gdje kokoške,pijetlići,i sva druga draga živad, vode idilični život..Bar na prvi pogled..-------------

Dakle,u jednom velikom kokošinjcu,kokice su, kljucajući zrnje, vodile beskrajne razgovore o svom životu..Jedne su stalno kukale, kako im je dosadilo svaki dan sjediti na jajima, pa voditi piliće, pa onda opet na jaja..Druge su, otimajući se za komadić bačenog kruha,žalile, kako se vječito moraju otimati za bolji zalogaj..Stari pijetao ih je mudro ušutkivao,i upućivao na bit njihovog kokošjeg života...To su, što jesu..Tu su, gdje jesu.. Od toga svega trebaju za sebe stvoriti oazu mira..

Neke kokice su slušale, neke ostajale nezadovoljne...No,pijetao ih je uvijek na vrijeme upozoravao na opasnost, kad je jastreb bio na vidiku, i kad su shvatile koliko im pijetao čuva glave, prestale bi se buniti..

Jednog sunčanog dana,gazda je u dvorište doveo snažnog i naočitog purana-tuku, kako se negdje naziva...Puran se šepurio, širio svoj veliki rep, i usput pričao kokicama o boljem životu, negdje vani..Kokice su bile opčinjene njegovim slatkorječivim pričama, i mudrošću, koje je negdje pokupio,tek da s njima može komunicirati..

"Ja sam ovdje najljepši, najpametniji,pogledajte me.."-šepurio se..

-"vi same za sebe možete činiti sve...A ja ću vas štititi svojom pameću.."

Kokice su totalno poludjele..Nastao je, blago rečeno kaos...Na jajima se nije sjedilo, pa se pilići nisu legli,kokice se nisu više otimale za zrnje, jer su čekale purana da im donese..Dok gazda za sve nije optužio pijetla,i na kraju   od njega napravio juhu...No...idući dan je požalio,jer je pola kokoši odneo jastreb,pola ih se smrzlo na kiši,jer se puran nije znao sakriti pod strijehu, koja mu je bila pod nosom..Na kraju,je i puran krasio blagdanski stol,ali uz tugu u praznom dvorištu, jer više se nije čulo niti radosno kokodakanje, niti hrapavo i ponosno kukurikanje starog pijetla...

pouka:  Puran nikad ne može imati mudrost pijetla,a niti njegovu hrabrost..Koliko god sakupljao mudrost..puran će uvijek ostati puran...