Sama srž gluposti je najvjerojatnije glupa. Toliko glupa da ni ne zna da je sama srž. Toliko glupa... da čak i ako smo tamo bili, silno zaglupljeni mjestom boravka, pojma nemamo gdje smo bili. Glupo je glupo. A glupo toliko zna zaglupiti da se i ne zna koliko je, da se i  ne zna  da je... glupo. Svakako je glupost sama po sebi neka greška. Slučajno ili namjerno postavljena zamka, pojma nemam. Nisam toliko pametan. Jesam li glup, odnosno zaglupljen kada kažem da nisam dovoljno pametan, toliko pametan da bih TO znao, ipak nisam. Jer nisam. Što je TO glupo a što pametno i gdje je tu granica i postoji li most koji spaja te dvije obale? Pojma nemam. Je li glupost fenomenalna ili je samo fenomen, isto tako neznam.

Neki su vjerojatno glupi rođenjem. Zašto je TO tako i čemu, postoje razne filozofije, ni jedna ne pruža dokaze. Ostavlja mogućnost da u TO vjerujemo i to što ostavlja, TO smatra dovoljnim. Je li glupo ili pametno povjerovati, TO ne bih znao. Možda je ovo a možda ono. Kolut naprijed – kolut nazad. Vrtoglavica. Je li bolja vrtoglavica ili vjera, TO je jasno. Od vrtoglavice se na kraju povraća. Najmanje TO. U strahu od povraćanja, preostaje vjerovati.

Neki drugi ljudi, oni razvijaju i njeguju ono malo gluposti u sebi i s vremenom postaju totalne budale. Zašto to glupani rade, ni to mi nije jasno. Možda je TO pametno a možda je ono drugo. A ono drugo, to je uvijek glupo. Zato jer smo skloni vjerovati da smo pametni. Opet ta vjera. Krug gluposti i vjere. Bez početka i kraja. Vrtoglavica... a zna se što slijedi. Slijedi jedan gore spomenuti oblik uneređenja.

Treći neki ljudi, oni su pametni. Toliko pametni da od sebe naprave budale. Kad – tad. I žive tako, sretni, toliko sretni da od vlastite pameti ne vide da se ogromna količina gluposti nadvila nad njihovu pamet i da slijedi totalno zaglupljivanje. Ne vide TO i smješkaju se. Vjerujući da su pametni. Opet ta vjera. U TO.

Svakako mislim da sve što je pametno stane u jedno zrnce pijeska. I u jednu ružu koja na njemu počiva. I ništa više... SAMO TO.