Tepih života je satkan nitima laži, a satkan je i nitima straha. Koliko je u tepihu ovih a koliko samoisticanih niti, to je jasno. Jasno je svakome za sebe. Sve što nije jasno, zabluda je. A od zablude do bluda, nema ni korak razlike.

 

Ljudi se boje svega i svačega. Od crne noći do vlastitih ušiju. Čuo sam nekidan jednog kako zbori da ima osjećaj da ga netko prati u razini ušiju. To je još jedna potvrda da u glavi umjesto razuma postoji tajna služba. A tajna služba, ona spletkari. Mulja, vara i laže. I radi za nekoga. Svakako, radi protiv nekog a i za nekog.

 

Bilo bi savršeno kada bi jedno uho govorilo istinu a drugo laž. U tom bi slučaju mogli razlikovati što dolazi sa lažne a što sa istinite strane. Gadno postaje kada se uši pomiješaju. Tada nastaju laži koje su napola istine i istine koje su napola laži a to je najgora kombinacija. Ili najgora laž. Ili najgore vrste strahova. One stvorene od unutarnjih a i one od vanjskih neprijatelja. Izliječiti bar jedno uho, nužnost je trenutka.

 

Kako izliječiti?

 

Metodom slobodnog govorenja kombiniranom sa metodom čekić-terapije.

 

Kako to izgleda u praksi?

 

Jednostavno. Sve ping-pong loptice formirane kod ušiju, usisati u uho, izbaciti na usta metodom govorenja i zamahnuti čekićem desetak centimetara pred ustima. Po mogućnosti raznijeti snagom udarca lopticu. I jako pripaziti da ne opandrčimo sami sebe u usta. Gore opisana metoda je ustvari vrlo jasan prikaz metode materijalizacija-dematerijalizacija.

 

Kao rezultat, umjesto da u kosmos šaljemo nerazgradive pvc ping-pong loptice, koje su prava POŠAST, u kosmos šaljemo potpuno razgradivu pvc prašinu.

 

U konačnici, udaranjem po lopticama, ustvari smo uništili sve strahove, sve laži i dezintegrilali tajnu službu. Čista kontraobavještajna aktivnost. Pobjeda vlastite nad stranim obavještajnim zajednicama. Hoće li u kosmosu doći do ponove integracije, do novog sukoba, to je sada stvar vanjske politike.