Nalazim se na nekoj manifestaciji u ogromnoj dvorani i sjedim u nekim redovima jako jako visoko, toliko visoko da jako pažljivo ustajem i krećem se i ljude na podiju (parteru)vidim dosta udaljeno. Sjedala su presvučena finom crvenom tkaninom, nalik plišu.

U daljini vidim svojeg partnera, u žutoj košulji kako nešto radi. U tom trenu niz stepenice silaze dvije djevojke, blizanke, plave duge kose koje su potpuno identične i svi ih uočavamo, jer plijene svojom pojavom. Uočavam d a ih i moj partner vidi. Ja cijelo vrijeme pokušavam javiti svom partneru da sam i ja na toj manifestaciji, jer on ne zna da sam ja tu, pokušavam mu napisati poruku ali nikako da je otipkam, kao da su mi ruke smrznute ili mi slova bježe.