Kada sam se prije 15-ak godina prvi put susrela s reikijem nije bilo toliko puno ljudi u tome, ali ni toliko puno literature. Knjižice su bile male i tanke, a iscjeljivanje životinja se svelo na ovo: «Biljke vole reiki, životinje vole reiki.» I to je bilo to!

Budući sam imala jako dobre učitelje koji su odgovarali na moja pitanja i usmjeravali me u svemu, a ja sam tip koji uvijek pomisli: «Zašto ne isprobati?», puno sam iskustva stekla praktičnim radom. Uvijek sam vjerovala da je reiki čista ljubav i svjetlost, pa kako bi mogli nekome naškoditi?!?

Kod ljudi su se izmjenjivala razdoblja ushićenja, vjere i nade s razdobljima čišćenja i sumnje (Nitko nije rekao da će biti bezbolno! Trebalo je iscijeliti i otpustiti svu nakupljenu tugu, bol, sjećanja, shvatiti i otpustiti negativne misli o sebi i svijetu...) Često se događalo i kada stvari krenu u dobrom smjeru, tijelo i psiha ojačaju, a duša krene u duhovne sfere, da se ljudi uplaše, mentalne blokade i strahovi prorade i vratimo se na početak!

Kod životinja nema mentalnih igrica, nema hoću-neću, vrtnje krivih filmova u glavi i negativnih afirmacija – prekrasno je koliko je jednostavno! Oni su bolesni, slabi ili iscrpljeni i žele biti dobro! Sve svoje snage će usmjeriti u tome smjeru i neće sami sebe sabotirati u procesu ozdravljenja!

 

 

 

 

Najprije – postoje velike razlike od vrste do vrste u osjećaju i prihvaćanju energije. Najviše sam iscjeljivala mačke i pse, pa sam na njihovom primjeru to najbolje i uočila. Većina ljudi koji proučavaju energije prostora upoznata je s činjenicom da mace vole leći na «loše» mjesto, a psi na «dobro». Pri tome se misli na dobro ili loše djelovanje na ljude. Osim toga razlikuju se po otvorenosti primanja energije i iscjeljivanja. Dok su psi puni povjerenja, otvoreni i prihvaćaju bez rezerve, mačke su malo skeptične, teže se odlučuju za energetske tretmane jer mislim da su same pravi mali iscjelitelji koji našu pomoć prihvaćaju samo u slučaju krajnje nužde.

(Bolesnu životinju ćete prepoznati po tamnijoj nijansi dlake, neobičnom stršanju, kao da je masna, mutnom pogledu, odbijanju jela i promjeni ponašanja.)

Sjećam se koliko me je puta moj prekrasni mačak Ben gledao prezrivo kad sam mu htjela pomoći jer sam primjetila da se ne osjeća dobro. Njegov je pogled govorio: «Što tu petljaš oko mene i praviš se pametna, ja to sve i onako znam bolje od tebe!». On je bio od onih maca koje su teže primale reiki, a kad je znao doći do mene i leći mi na srčanu čakru, znala sam da je jako loše!

 

 

 

 

 

(Ben je bio mačak spašen od azila i povezivala nas je posebna ljubav, ali nije volio ležati na krevetu, puno se maziti i držati u naručju. Gledao me svojim lijepim okicama, žmirkao i poručivao: «Znaš da te volim, ne gnjavi me!»)

Sve moje mace sam liječila reikijem, kod veterinara sam išla na cjepljenje i to je bilo sve. Iznimka je Ben koji je bio dosta boležljiv, a tek pred kraj života otkrili smo da ima urođenu srčanu manu. Neobično, izgubili smo ga iste večeri kad je svoje tijelo napustio veliki učitelj Maharishi...