Ja sam imao tu literarnu ‘sreću’ da budem ostavljeni muž, pa zašto je ne iskoristiti? Svi smo i voljeli i ostavljali i bili ostavljani. Osjećaji su uvijek isti, kaže pisac

U Splitu vjerojatno nema nikoga tko se bavi audiovizualnom produkcijom ili grafičkim dizajnom, a da ne zna Edija Matića. Nitko od njih, međutim, pojma nije imao da Matić zadnjih godina i piše, i to ni manje ni više nego – roman. Doznalo se za to tek prije neki dan, kad je u Zagrebu promoviran naslov “Ovdje fali ženska ruka” u izdanju Naklade Ljevak.

Što te spopalo da se poželiš pridružiti rastućoj populaciji sredovječnih književnih debitanata?

- Potreba za pisanjem u meni postoji odavno, ali okidač za ozbiljnije posvećivanje tom poslu bila je knjiga “Ljubav traje tri godine” Frederica Beigbedera, koju sam pročitao od korice do korice za tri sata, sjedeći u kavani Central. Ona me pokrenula, a kako sam znao da je preda mnom nekoliko mjeseci bez velikog presinga u poslu, bacio sam se na pisanje, uklapanje nekih već napisanih stvari i – eto romana.

Pisanje kao terapija

Edo Popović, urednik knjige, kaže da je to u nas prvi ženski roman pisan muškom rukom...

- Da, i sviđa mi se takav opis. Stvar je vjerojatno u tome što fabula paralelno prati dvije dimenzije života glavnog junaka, poslovnu i emocionalnu, ali je ova druga malo naglašenija nego što je uobičajeno.

Čuo sam i teoriju da ti je pisanje romana dobrim dijelom bilo i svojevrsna radna terapija nakon bolnog razvoda braka.

- Naravno da ima autobiografskih elemenata, toga ima uvijek i kod svakoga. Ja sam imao tu literarnu “sreću” da budem ostavljeni muž, pa zašto je ne iskoristiti? Tome me podučila Julijana Matanović, kazavši da se ništa loše ne može dogoditi, a da ne bi bilo literarno iskoristivo. Oni koji me znaju vjerojatno će u glavnom junaku prepoznati mene, a oni drugi prepoznat će, nadam se, sebe, jer svi smo kroz to prošli, svi smo i voljeli i ostavljali i bili ostavljani. Osjećaji su uvijek isti.

Roman je pun citata iz tuđih pjesama. Jesi li ih umetnuo zato što ti je to bilo baš važno ili kao alat kojim je lakše ukratko dočarati i sugerirati emocije?

- Oboje. Kao i svi drugi, imam pjesme koje su mi označile neke životne faze, a među njima su, jasno, i one koje mogu mnogo lakše, brže i intenzivnije dočarati osjećaj za koji bih ja, ako ga želim jasno opisati, morao potrošiti dvije stranice... Najviše ima Balaševića, jer je on ipak najbolji u tome.

Pišeš li i ti poeziju?

- Pišem pomalo, ali nisam baš siguran da bih je htio objavljivati. Lakše mi ide s prozom. Radim naveliko na drugom romanu, a ovaj mi je sad, zapravo, već neka davno prošla priča.

Planiraš li promociju u Splitu?

- Da, 29. svibnja u Domu mladih, u sklopu Pričigina.

renato baretić                            
ivana marinić kragić / cropix