Skup kao commedia dell’arte

"DŽIVO: " Moj bože,čudan ti je animao čovjek, tko dobro promišlja, i razlike ti su naravi u njemu, tko dobro stavi pamet. Jedni su,-nekaostalo ostavim,- naravi tihe s kojom se može govorit, koji razlog čuju, koji razlog primaju i slijede, koji svijet razumiju, koji meni paraju pravi ljudi.

Druzi su naravi tvrde, od kamena, kojijem para da su razumni, a š njimi se ne može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi;

gospodstvo u glavi njeko nose s oholasti, čijem hoće da je sve na njih način, a to je što se zove barbarija; što žude, hoće, i scijenje njih htjenje da je razum.

Razlog u njih glavi ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su ljudi indiskreti, bez milosrđa; ti ljudi pravdu riječmi i oholasti brane, oni su nepravi, kad su indiskretni. A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i tko ne mjeri svijet i eta kondicijoni od ljudi mjerom pravom, mudrom i od milosrđa."

(Marin Držić- "Skup")