Blagoslovio me poljupcima.
Rekoh, idi sada... Nije poslušao. Stisnuo me na svoje grudi. Stodvadesetsedam puta ostadoh bez daha. Dalje nisam brojala.
Nosio me na rukama. Na prozirnom valu tišine. Povrh riječi u bojama duge.
Vodio me nepreglednim zvjezdanim ulicama. Posvuda i uvijek.
Sve do nasred mosta od živog smaragda.
Iz njegova naručja, gledala sam proticanje nemira. Daleko ispod nas.
Tamo negdje, na drugoj obali je dvorac vatrenog zmaja.
Ponekad u neletima vjetra začuju se zvuci zmajevog jahača. Tada je i kamen mekan poput pamuka.
Znaš li kakva je pjesme zmajeva...
Znam, ljubavi znam...
Usamljeno pjevaju... i magično i... vrlo vrlo čudesno...