Do sada samo pročitali i saslušali mnoštvo odgovora na pitanje šta je duhovnost. I svaki čovjek, bio on pisac, učenik, učitelj, majstor, dao je neki svoj odgovor na to pitanje. Stoga je možda najbolje započeti ovaj naš razgovor sa tim i još nekim pitanjima. Znači moje pitanje za tebe je: Što je za tebe duhovnost, i gdje počinje duhovan život a završava materijalan? Postoji li jasna granica izeđu toga dvoga? I pomoću kojih kriterija mi donosimo sud da je nešto duhovno a nešto drugo nije?
Toliko za početak.


Zanimljivo je kako svaki učenik, a potom i skoro svaki učitelj voli definisati nešto što nazivamo spiritualnim radom, tj. nešto što neku individuu (uslovno govoreći Individuu), čini više ili manje duhovnom. Tako da najčešće imamo, bukvalno rat, među ljudima koji se bave duhovnošću. Nekoliko godina me je to strašno nerviralo i nije mi bilo jasno o čemu se tu zapravo radi, dok moje samoposmatranje nije postalo mnogo suptilnije i naposljetku me usmjerilo na samog sebe kao jedini ispravan odgovor po tom pitanju.
Odgovor na pitanje što je duhovnost je u samom čovjeku. Kao što je i sve ostalo u samom čovjeku. Bogovi, demoni, više sile, đavo, crna i bijela magija, i bilo koje drugu pitanje i odgovor nalazi se duboko zatrpano bezobličnom masom nesvjesnog koje svojim djelovanjem čovjeka prosto tjera da nalazi odgovore, ali ne kao duboku potrebu za znanjem, već kao potrebu da nešto etiketira, stavi u ladice poznatog, te na taj način "upozna" termin koji ga intresuje.
Igrajući na kartu te potrebe, vodeća elita stvorila je religije, duhovne puteve, načine i sve ostalo, što je trebalo dati odgovore na pitanja koja su nas u stvari više interesovala informativno nego suštinski.
Svako onaj kojeg odgovor na pitanje njegovog postojanja, života, onog što on jeste u svojoj prirodi, ne može zadovoljiti bilo koji odgovor, ali on može pojačati žeđ koju osjeća i usmjeriti ga ka dubljim nivoima koji prevazilaze puko intelektualno zadovoljenje na traženo pitanje.
Dok je većina stvarala odgovore u tamnim komorama nesvjesnog nudeći ih ljudima kao zadovoljenje intelektualne potrebe za "poznavanjem" odgovora na pitanja života, manjina je nalazila odgovore duboko u sebi nimalo se ne izdvajajući iz okoline u kojoj živi, već naprotiv, duboko je uranjala u nju, znajući da je odgovor na sva pitanja baš tu gdje se nalaze i da ga već znaju duboko u sebi. Nije tražila utjehu u religiji, niti nekom specifičnom duhovnom putu, ili ispitivajući autoritete koji je odgovor na ta životna pitanja te ih posle toga ponavljala misleći da je nešto naučila.
Ne!
Nego što su radili?
Uranjali su u sebe u potrazi za odgovorom na život, smrt, rođenje, tok sudbine i slično. Ta nekolicina znala je odgovor na to što je duhovnost. Ostali su kao papagaji ponavljali ponuđene odgovore i obavezno takve ljude osuđivali kao neduhovne.
Hoću reći, misaono uobličiti i izreći rečima odgovor na to što je duhovnost je dokaz nezrelosti. Naročito ga oganičiti na tzv. svete spise, autoritete, učitelje ili ko zna što već.
Mogu ti reči samo ono što je to duhovnost za mene. I to samo za mene. To nije odgovor ni za koga drugog. Jer kako ja nisam nimalo sličan tebi tako ni moji odgovori ne mogu biti tvoji. Put je subjektivan i zavisi od putnika. Nije nešto što je zapisano i što traži sljepo sljeđenje.
Duhovnost za mene je Cjelovitost.
Biti Cjelovit. To je duhovnost za mene.
Potpuno svjesno djelovanje i življenje. Jasno i precizno percepirane i ispoljavanje. Direktno ispoljavajući ono što čovjek Jeste u svakom momentu. A to nije nešto što se stječe nesvjesnim ponavljanjem mantre, tehnike, disanjem ili vizualizirajući kojekakve mandale i jantre, prizivajući bogove i demone. Ne.
Naravno, ni u jednom trenutku neću negirati korisnost tih načina dolaska do sebe. Jer oni očigledno pomažu. Ali kome?
Samo onom koji je svjesno krenuo ka Sebi, znajući da je sve to samo pomoć da dođe do sebe, ne i cilj.
Upoznao sam puno yogija, tantrika, meditanata, ali ne i živih ljudi. Ne želim reči da oni ne rade pravu stvar. Svaki trud koji ima za motiv i cilj upoznavanje Sebe za mene je ispravan. I svaki takav čovjek je potreban društvu i ovoj planeti kao gladnima kruh. Hoću reći da cilj nije upoznavanje tantre, niti yoge, niti meditacije kao tehnike, niti poznavanje mantri, već TI.
Ti si zagonetka, put riješenja zagonetke i samo riješenje.
Sve tehnike i načini prvenstveno su stvoreni za um. I imaju za cilj zabavu za um. Međutim u toj zabavi, dok se um igra igračkama koje zovemo mantre, tehnike, meditacije, itd. ono što ti Jesi u svojoj Prirodi, može da se prepozna.
Kažem prepozna.
Ne pronađe.
Ono što ti Jesi, oduvijek Jesi. I nema trenutka kada nisi. Stvar je u prepoznavanju. Gledaš u krivom smijeru, zato ne vidiš. To je problem.
Znači imamo problem koji je nepoznavanje sebe.
Riješenje problema je u obrtanju procesa samozaborava. I na kraju imamo riješenje problema a to je prepoznavanje onog Što Jesi.
Nema tu neke pretjerane mudrosti. Niti mistifikacije.

Pošto nema ničeg različitog od tebe ne može ni biti početka jednog i kraja drugog. Ono što se mjenja si ti. Stoga materija i duhovnost (govoreći uslovno) nisu razdvojene. One su ogledalo jednog u drugom. Jedno drugo svjedoči. Kada prepoznaš Ono Što Jesi, shvatićeš da si oduvijek i bio Ono Što Jesi. Dobićeš odgovore koji će uništiti sve ono što nisi ti. I znaćeš da čak i u onom što Nisi ti Jesi. Jedno bez drugog ne postoje. Jesi se odgleda u Nisi i Nisi u Jesi. Ti ne možeš znati što Jesi, ako prije toga nisi bio Nisi.
Uz pomoć nesvjesnog ti saznaješ svjesno, kao i obrnuto. Riječ je o krugu. Ne o liniji razvoja. Linija ne postoji. Ona nastaje kao nemogućnost viđenja u vremenu i prostoru. Zbog toga imaš dojam da negdje putuješ.
Nemaš gdje da putuješ. Oduvijek Jesi baš tu gdje trebaš Biti.
Nemožeš postati duhovan. Možeš samo otkriti da to oduvijek jesi. Postati nešto znači da to neko vrijeme nisi bio.
Kada ti neko kaže da je duhovan vjeruj mi on velikim dijelom svog uma, misli da nije duhovan. Sve što postaješ, postaješ zato što si ubjeđen da nešto nisi. Sve dok ne saznaš što je to duhovnost iz prve ruke, a to znači iz samog Sebe, ne vjeruj i ne misli da znaš što je duhovnost. A ponajmanje ne definiši ju. Svako "znanje" prepreka je istinskom Znanju. Istinski Znati, pa makar to bio odgovor i na pitanje: Šta je to duhovnost?, znači da si se sjetio ko ti uistinu jesi. Tada nećeš ni pokušati definisati duhovnost, a ponajmanje formulisati riječima što ona to Jeste. Jer ono što ti Jesi, duhovnost Jeste.
Stoga nema početka ni kraja, ni materiji ni duhovnosti. One su oduvijek Jedno u "očima" Jednog.

Kriterji koji doprinose potrazi za bilo čim a naročito za sobom su podjeljenost, nesvjesnost, osjećaj nedostatka, nezadovoljstvo, unutrašnji rat ili sukob između krajnosti, nemoć prihvatanja dijelova koje smatramo sobom, itd.
Znači kriteriji pomoću kojih određujemo da je nešto duhovno jesu također ti isti kriteriji. Um zbog nedostataka koje sam nabrojao i još masu drugih ima potrebu definisati sve što vidi, osjeća, misli, dodruje, miriše. Na taj način on ima dojam da zna i da je zadovoljan, barem za neko vrijeme, ponuđenim odgovorima. Kao što je tvoj um sada zadovoljan odgovorima koje je ovdje dobio i profilterisao. Sve dok se ne pojavi novi sukob, novi osjećaj odvojenosti, itd.
Mi prosto moramo da definišemo. Bez definicija bi bili ostavljeni na milost i nemilost trenutka. A to nikako ne želimo. Mi u stvari ne želimo odgovore, mi želimo da se osjećamo dobro u svojoj koži. Zbog toga mi moramo razdojiti na poznato i nepoznato, na duhovno i materijalno, na svjetlo i tamu, na dobro i zlo.
Drugi problem jeste naša potreba da budemo bolji od drugih. Na taj način imamo osjećaj da smo mi jedinstveni. Da mi znamo a drugi ne znaju. Jer cijeli naš život je uspoređivanje.
Treći problem jeste satisfakcija da smo mi na pravom putu.
Četvrti problem jeste sigurnost. Mi smo sigurni u sebe kada smo u grupi. Kada iza sebe imamo zaleđinu.
Peti problem jeste napraviti razliku između sebe prije i sebe za vrijeme i sebe poslje nekog određenog događaja, bio on misaoni, emotivni, djelatni. Nebitno.
I da dalje ne nabrajam recimo da su to samo neki od problema koje čovjek koji radi na sebi veoma brzo uočava i riješava. Prosto zato što mu je život prvenstveno lakši i osjeća ogromno olakšanje kada unutar sebe riješi taj sukob i potrebu za dijeljenjem. Ali rad na sebi sa tim se ne završava. On još nije ni počeo. To je tek priprema za rad.

Ovdje smo već postavili nekoliko termina i nekoliko odgovora na pitanja koja nisam ni postavio ali su se nalazila u meni. No, još me nešto zanima. Mnogi definiciju duhovnosti vežu za potragu za Bogom, dok drugi potragom sa Sobom, u čemu je razlika?


Razlika u stvari ne postoji. No, različiti načini, religije i duhovne grupe, različito nazivaju isti problem ili isti cilj. Stvar je u tradiciji. Neko će u traganje za odgovorima ući sa terminom koji definiše njegov cilj tipa potraga za Bogom. Neko drugi, potraga za Sobom, neko treći, potraga za Mirom, itd. Nebitno je kako nazivas ono što tražiš. Da li je to Bog, kojeg zovemo Isus, Buda, Allah, Krišna ili koje već ime. Ili ćeš tražiti svoje Više Ja. Bitno je da kreneš u potragu.
Ok. Za čim?
Svjedno!
Sve ovo su samo različiti nazivi za Ono Što Jeste. Imenovanja ovisna o tradiciji i putu kojim si krenuo. Ništa previše bitno na putu Prepoznavanja Onog Što Jeste.
Ono što je bitno si ti. Ne bog, niti kako se on zove, niti kojim putem ćeš doći. Naposljetku kada se popneš na vrh planine, shvatiš da svi putevi vode istom cilju.
Vrhu planine.
Pogled je veličanstven. Smijeh je ono što se prvo javlja u tom trenutku. Neopisiva radost i mir.
Napokon saznaješ da je svaki put dobar i da ne postoji pogrešan put. Jer svi putevi vode do vrha na kojem stojiš.

Kako da znam koji je put za mene najbolji? Postoji li način da odmah na početku interesovanja za spiritualno znam koji je to put? I kako da znam da sam na dobrom putu?


Već sam rekao da je svaki put dobar. Ono što prividno čini razliku među putevima jeste putnik. On je taj koji čini razliku. Ozbiljnost, motivacija, zrelost, spremnost na suočavanje. To su neke kvalitete putnika. I svaki putnik na bilo kojem putu kojeg krase te kvalitete činiće naizgled neki put boljim, bržim, jačim, lakšim, od drugog. Tu leži razlika. Ne u putu.
No, svako od nas će izabrati put koji vibrira sa njim. Dok sam ne krene da stvara svoj put. Da bi došlo do stvaranja sopstvenog puta često je neminovno da se putuje nekim tuđim u početku. Tj. putem kojim je neko prije nas stigao na cilj. Sve dok smo robovi uma, put ne možemo stvarati. Jer stvoriti put znači odvezati se od svega onog što nismo mi sami. Kada bi odmah na početku bili takvi, ako izuzmemo svakog tragaoca koji misli da je spreman za to, ne bismo trebali učiti ili sljediti bilo koga niti bilo šta. Naš lični put bio bi nam odmah jasan. Najčešće to nije tako.
Ponekad je potrebno probati više različitih puteva i na kraju se opredjeliti na jedan od njih.
Ali postavlja se pitanje, kako čovjek koji spava, koji ne poznaje Sebe, može uopšte znati koji je put najbolji za njega?
Ne može.
Obično tragaoci izabiru ono što odgovara njihovim projekcijama puta. Željama, čestitkama i pozdravima. Ne onom što stvarno ima koristi za njih.
Dok god ne poznaješ to Sebe, ne možeš znati koji je put za tebe najbolji. A kada već i upoznaš to Sebe, tada put prestaje. Put, uslovno govoreći, postaje bilo šta. Učitelj, bilo ko. Jer ti tada znaš što ti to Jesi, što je Život, što je Bog, što su ostali ljudi, itd.
Ali dok se to ne desi, to jednostavno ne možeš znati što je to najbolje za tebe.
No, većina prosuđuje po nekim mjerilima koja koriste skoro svi tragaoci.
Neka od mjerila su: radost, mir, intuitivni osjećaj da je to baš to, ciljevi puteva koji se poklapaju sa ciljevima putnika, količina tragaoca na nekom putu, Učitelj ili Majstor koji im na bilo koji način odgovara, ili se slučajno nađu na nekom od puteva a da to i ne znaju. To je najrijeđe, ali se dešava. Naravno, ako zanemarimo da slučaj ne postoji.
Najbolji način za svakog tragaoca jeste da proba par duhovnih puteva. Iskustvo je najbolji sudac. I naravno, da provjeri da li ono što mu se nudi i što je osjetio može da upotrebi u svom svakodnevnom životu.
Ako je put ono što svaki dan viđamo u religioznim hramovima i većini duhovnih grupa, onda to sigurno za ozbiljnog tragaoca nije način kojim treba putovati.
Ti mislim na vikend duhovnjake. Nedeljom u crkvu, skrušeno slušanje službe, na kraju dana cipelarenje neistomišljenika, ogovaranje, prepucavanje, ljutnja, mržnja, nesvjesnost, itd.
Ako si izabrao nešto kao svoj put, čak i dok si u procesu izabiranja, potrudi se da ga isprobaš na sve nemoguće i moguće načine u svom svakodnevnom životu. Ako ne prođe taj test, idi dalje. Ne zadržavaj se previše.
Nećeš imati koristi od duhovnih postulata, mantri, molitvi, pranayama, ako većinu svog svakodnevnog života provodiš sa uzrocima potrage za putem. Tj. sa mehaničnošću, nezadvoljstvom, nemogučnošću upotrebe naučenog, unutrašnjim sukobima i slično.
No, veliku pomoć u svemu ovome igraju motivi zbog kojih si krenuo na put ka sebi. Put ka sebi možemo nazvati Radom na sebi. No i to može biti kamen temeljac zablude.

Spomenuo si mantre, možeš li mi nešto više reči o mantrama i zašto se one koriste? Postoje li neke osnovne mantre sa kojima se radi, i koliko su mantre korisne u radu na sebi? Koliko sam primjetio nisi neki pobornik mantri.


Mantre su igračke za um. Kao i tehnike, skupa sa njima. Tehnike imaju za cilj fokusirati um na ideju ili idealizaciju te ga na taj način dovesti u stanje otvorenosti u kojem može da se desi Spoznaja ili viđenje onoga Što Jesi. Takođe i mantre. One su zvučni način pomoću kojeg na svjesnom nivou pokušavamo da smirimo brbljanje uma i vežemo ga za neku određenu riječ.
S druge strane i tehnike i mantre su korisne tragaocu koji još nije zreo za direktno suočavanje sa samim sobom. Onome koji je spreman za suočavanje, mantre i tehnike su najčešće prepreka. Ali je mudro koristiti ih kada smo nemoćni da se suočimo sa svim što imamo unutar sebe. Tj. sa svim za što smo vezani.
Po vjerovanju i duhovnim tradicijama, ljudi su uvijek svjesno ili nesvjesno vjerovali u tajne riječi koje će im podariti traženo. Ni duhovnost nije izuzeta od toga. Skoro pa smo zaboravili zašto su se one koristile i proglasili smo ih svetima, kao i sve ono što je bilo vezano za ideju duhovnosti. Mi kao ljudska bića imamo potrebu proglašavati svetim sve ono što je korisno u nekom segmentu našeg života. A naročito ako je taj segment nešto što smatramo višim od ostalih segmenata. Mi smo prosto omađijani podjelom na niže i više. No za sada nebitno.
Po tim tradicionalnim vjerovanjima mantre su svete riječi koji vibriraju vibracijom boga, najviše svijesti. Čak i u prevodima svetih knjiga govori se da je u početku bila Riječ. Zanimljivo. Mi smo taj simbolički prikaz upakirali u riječ: Riječ.
Kao da je bog znao da govori. Ona je bog bio jako zazet sa unutrašnjom bukom. Ili je to bio početak njegove unutrašnje buke.
Čak smo i to krivo shvatili. Stoga nije ni čudno da smo krivo shvatili mantre.
Jednom sam vidio zanimljivu definiciju mantre. Radi se o knjizi Čarobnjakov šegrt od Evalda Flisara. U jednom momentu dok mu Jogananda (Majstor) daje mantru i ovaj ga pita čemu mantra služi, Jogananda mu je rekao da je mantra kao muholovka. Ona služi hvatanju misli. I ono što on treba da radi jeste da uz pomoć te takozvane svete riječi hvata misli u klopku.
To mi je u samim početcima moje prakse, bilo malo čudno objašnjenje. Sada mi je toliko jasno da se ne mogu suzdržati od osmjeha kada se toga sjetim.
No, po tim vjerovanjima ponavljanje mantre nas uvodi u vibraciju koja vibrira sa frekvencijom iz koje je nastala ta mantra. Obično su mantre vezane za neko od božanstava. Ili energija pomoću kojih pokušavamo da zadobijemo neku korist, bila ona duhovnog karaktera ili materijalnog karaktera. Svako to božanstvo i energija ima svoje kvalitete i mi ponavljanjem mantre i misaono - emotivnim usmjerenjm pokušavamo zadobiti te kvalitete koje bi trebale postati dio nas.
Kao što te neće ponavljanje riječi Hrana, nahraniti tako te neće ni ponavljanje Om Namah Shivaya probuditi.
Ono što u biti stoji iza mentre jeste namjera. Namjera je ono što pomaže da mantra djelje. Ako si ti sebe ubjedio ili su te drugi ubjedili da će mantra da ti pomogne, ona će to i učiniti. Zato što je Um građen od ubjeđenja u koja vjerujemo. Na ekranu čiste Svjesnosti mantre ne postoje. U stanu povišene Svjesti nema ni misli ni emocija. Samo stanje.
Kada si radostan, i kada bi mogao isključiti tumačenje uma: Ja sam radostan, ne bi postojala riječ ni misao koja bi vibrirala sa tim stanjem. Prosto to je Stanje. Ne tumačenje tog stanja. Ali um ima potrebu da tumači. Stoga su mudraci smislili metod, dali mu značenje i rekli nam da mantre vode ka probuđenju. Rekao sam mudraci. Jer to oni i jesu. Poznavali su um. Poznavali su da je um skup ubjeđenja, misaono - emotivnih reakcija. Shodno tome znali su da većina ne može da ga isključi i da ga stavi pod kontrolu. Mantre i tehnike su samo način pomoću kojeg um stavljamo pod kontrolu.
Neke od osnovnih mantri su Om Namah Shivaya, So-Ham kao yogički način, Ham-So kao tantrički, Om ili ti AUM, Om Mani Padme Hum, Om Tare Tutare Ture Swaha, Om Namo Narayana, Om Kalikaye Namah, itd.. itd..

Uglavnom se mantre daju na inicijaciji.
Dok ne osvjestiš što ti to Jesi, dobro je biti oprezan u igranju sa mantrama. U tradicionalnim učenjima Majstor ili Učitelj je taj koji određuje koja je mantra za tagaoca.
Ako si me pažljivo slušao možeš već pretpostaviti što ću ti reći.
Najkraće rečeno indvidualna mantra ne postoji. To je jedna od zamki za um. Na njih se hvataju tragaoci. Lično, takođe bi dao mantru svakom ko počinje sa duhovnošću. Zato što uči kontroli uma. Što sam već i rekao.
Ovisno o tome kojoj tradiciji je učitelj pripadao, on daje mantre koje su vezane za učenje koje ispoljava.
Tantrik ti neće dati mantru So-Ham, ali yogi hoće. Tantrik će ti dati Ham-So. Jer tantrička tradicija govori da se tvoj um mora "izgubiti" u Apsolutu, ili Bogu. U So-Ham na kraju ostaje "ja". U Ham-So na kraju ostaje "to" na što je usmjerena koncentracija. Nikakvo individualno "ja" ne ostaje. Već se to "ja" gubi u to(me). I ostaje TO (ono na što se vrši idealizacija).
Generalno, ako je učitelj radio sa dve ili tri mantre tj. ako njegova tradicija u svom učenju radi sa recimo dve mantre, on će njih davati svojim učenicima.
Recimo da je učitelj radio sa Ham-So i Om (AUM).
On će svim svojim učenicima davati te dve mantre. Takođe i tehnike sa kojima raspolaže njegova tradicija.
No, nijednom učitelju nije u cilju da se to zna, a naročito nekom učitelju koji je vezan za tradiciju kojoj pripada.
Drugo, bilo bi jako zbunjujuće za učenike. Mnoge bi to odbilo da saznaju da ne postoji nešto takvo kao individualna mantra. Već da postoji nekoliko mantri koje se davaju svim učenicima, kao i individualnih tehnika.
Sada, monogi će se upitati u čemu je stvar?
Stvar je u Umu. Sve su to igračke za um.
Probuđenje ili Samospoznaja nema veze sa umom.
Ljudska priroda nije um. Um je samo djelatni organ Tebe. Ti se njime koristiš, ali nisi on.
Ako će Om Sveharan namah pomoći tvom umu da se koncentriše i utiša onda je ona, iako sada izmišljena mantra, biti dobra za tebe. Ona će da utiša tvoj um i dobićeš priliku stvarno vidjeti što Jesi.

Postoji više razloga zašto ovo nije javno, zašto se o ovome ne prica u spiritualnim krugovima.
Najčešće učenik nije zreo za to saznanje, ili učitelj sam ne zna, ili nije u cilju da bude javno, ili jako dobro zna kako um djeluje kao i oni stari mudraci pa stoga nije ni bitno, već te polako vodi ka zrelosti.
Napomenuo sam na početku razgovora da onaj koji je zreo za Samospoznaju ne traži spas u tehnikam, mantrama, vizualizacijama, već se direktno suočava sa sobom.
Sada, koliko znamo takvih?
Malo, vjerovatno.
Većina nije spiritualno zrela.
Kao i u životu postoje razredi u školi. Tako je i u duhovnosti.
Nije svako u istom razredu. Iako to naizgled uopšte ne mora biti tako. Tj. neko ti se čini da je zreo, ali nije. I obrnuto.
Ako je Majstor dobar on će mudro upoznati svog učenika prije inicijacije i postupiti shodno njegovom stepenu zrelosti.
Ali najčešće ni oni koji daju mantre to ne znaju. I oni su hipnotisani kao i učenici koje imaju.Slično slično privlači.
Ili zakonu vibracije: Svaka vibracija privlači sličnu ili istu vibraciju sebi.
Dijapazon odgovora na ovo pitanje može ići dotle da se napiše cijela knjiga o ovoj temi. Stoga ne treba previše gubiti vrijeme oko toga zašto se to taji i uvlačiti se u bespotrebne analize.