Oduvijek me privlačilo noćno nebo. 

Volim ga promatrati ljeti, široko i osuto zvijezdama.

Jednako kao i zimi, udaljeno i hladno, sa dalekim zaleđenim mjesecom.

 

Gdje god da sam živjela uvijek mi je bio važan prozor s kojeg se moglo gledati gore, u visinu. U mom stanu u sedamnaestom bečkom becirku imala sam prozore širokih okvira i u njih sam se mogla cijela udobno smjestiti, razmišljati i gledati usnulu ulicu ili nebo, po izboru.

 

Mnogo vremena provela sam tako zagledana u mrak. Okvir tim mojim noćnim sličicama uvijek je bila glazba. Obično Chopinovi valceri ili nokturna zimi, a ljeti bi strastveni talijani (Puccini i Verdi) dodali malo boje tim samotnim satima.

 

Nisu to bili loši trenuci.

U njima bih razmišljala, sanjarila, ponekad razgovarala s Njim.

Nekako mi je u tom mom prozoru bio puno bliži nego bilo gdje drugdje.

Mogla sam Mu govoriti otvoreno i iz srca, onako kako sam osjećala, i nisam  trebala svoje misli formirati u molitve, ili govoriti gotovim formulama, koje nisam osjećala.

 

To je srž moje religioznosti. Osjećam se duboko duhovnim bićem, to je moj temelj.

Treba mi Bog da se mogu na njega nasloniti, da se u njegovu širinu mogu sakriti.

Tražim Ga i nalazim na najrazličitijim mjestima, ali najčešće u tišini, u prirodi.

 

U krošnji prolistalog drveta, zraci sunca, u osmjehu malenog  djeteta koje prvim koracima  mjeri širinu svijeta.

Uvijek mi se činilo da se smješka u očima sasvim male djece, ili malenih životinja.

Ovo izjednačavanje može zvučati neumjesno, ali ja osjećam najdublje poštovanje spram svakom obliku života.

Život je uvijek dar i uvijek je svet, radilo se o  čovjeku ili životinji.

I baš svatko ima pravo na svoj dio prostora, jer je svatko u svojoj posebnosti dio Njegovog savršenog plana.

 

Iz tog osjećaja proizlazi i moj način molitve, spontan, djetinjast.

Danas znam da Njenu moje molitve uopće nisu potrebne.

Ona su potrebna meni da me Njemu približe.

 

Po mom shvaćanju On je mirno more, široko nebo i zlatni oblak u predvečerje.

On je beskraj dobrote, ljubavi i razumijevanja, bez obzira kojim Ga imenom zovemo.

U Njemu nema zabune ni straha i nema ograničenja,  sve je široko otvoreno u beskrajno strpljivom čekanju da ispružimo ruke.

Ja svoje neprestano pružam, slikajući, pišući, ljubeći…

Svatko Ga traži i nalazi na vlastiti način, a On nas sve prihvaća na jednak način - blago, široko i bez prosuđivanja.

 

Zovem Ga imenom Isus jer mi je to ime od djetinjstva blisko, ali poštujem svakog tko Mu se drugačije obraćaju pod uvjetom da je najprije čovjek, pa tek onda  kršćanin, budist, židov ili bilo što drugo.

Svaka vjera je dovoljna i ispravna ako je čovjek – čovjek!

I vjerujem, da, usprkos svemu vjerujem u onu Njegovu iskru koja tinja u svakom čovjeku, a zove se dobrota.

Bez obzira što je često skrivena ili neizražena, sigurna sam da postoji kao Njegov odraz, i da se kad-tad probudi i izrazi.

 

Edit Glavurtić