Crkva Svetog Groba

Najsvetije mjesto za kršćane u Jeruzalemu je Crkva Svetog Groba, od davnina zvana Anastasis (Uskrsnuće). Tako neobičnu crkvu još nisam posjetila. Vlasništvo nad crkvom je zajedničko – pravoslavno, katoličko i aramensko. Od davnih vremena vođena je prema nepisanim pravilima Statusa Quo. Unutar bazilike točno su određena područja vlasništva (prava imaju i manje crkve). Zanimljivo je da ključeve Crkve drže muslimani – oni je zaključavaju i otključavaju. Sama kapelica Isusovog groba je zajednička.

Crkva Svetog Groba

Mnoštvo ulazi i izlazi iz crkve. Na licima im neobičan smiješak. Ulazim i ja, u tišini. Crkva je prepuna ljudi. Sveta tišina popraćena šapatom molitve. Miris tamjana puni mi pluća. Dok hodam, pazim da se ne čuje moj korak. Želim biti tiha u svom postojanju. U riječima zahvale. U traženju odgovora. Koliko sam samo puta sumnjala. Bila nesigurna. Nezahvalna. I osjećam duboko u sebi - Budi sa Mnom u savršenom miru.

S desne strane male vijugave stepenice vode nas na mjesto Lubanje - mjesto Isusova raspeća.

Et bajulans sibi crucem exivit in eum, qui dicitur Calvariæ locum, hebraice autem Golgotha: ubi crucifixerunt eum - A on, noseći križ svoj, izađe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše. (Ivan,19:17-18)

Neobični me osjećaju prožimaju. Kapelica gdje je stajao Isusov križ. Dodirujem kamen na kojem je bio položen. Palim svijeće i molim se. U ruke Tvoje predajem duh svoj. Spokoj me obuzima dok se spuštam, teško i tromo. Sjeta u srcu.

Crkva Svetog groba

Suze mi klize niz lice dok ruke polažem na kamen na kojem je Isus pripreman za grob. Nisu to suze tuge, ni radosti – teško je to riječima opisati. Neobično čuvstvo u meni. Pogled sve govori dok šutim.

Kristov grob. Crkva u crkvi – kapela Isusova groba. Mjesta tek za dvoje – troje. Strpljivo čekam na svoj red. U meni ni trunke nervoze. Obuzela me neka blagost. I dok čekam pogled mi pada na neobičan snop svjetla koji pada s vrha crkve. Koliko znamena u toj svjetlosnoj traci!