Da bi dotakli divljinu, morali smo prvo proći komad pitome ceste..

Moja kćerka Leonora i ja..

Jučer sam popodne trebala odspavati, ali me tako usrdno molila, da nisam mogla odoljeti..

Štapove u  ruke,

i krenusmo...

Ali vrijedilo je...

Kad sam dotakla plahi crveni mak među žitom, odlučih tu

ljepotu ovjekovječiti..

I uokviriti..

Fotka mjeseca? Ma,

bit će još konkurencije među ovim fotografijama...

Kad smo došli blizu Karašice, zapljusnuo nas je roj vilin konjica..

Plavih..

Ali ih nisam uspjela uslikati..

Kaže netko da ima vila, gdje su oni..

Sama ljepota rijeke, priča tajne za sebe...

Napravismo mali predah, uz ljubičaste zvončiće, blizu ribnjaka, gdje sam dobila inspiraciju za moj prvi roman "I to je to!"

U povratku, ne odoljeh ljepoti ruže

koja se tako ljupko provukla kroz lijepu kovanu ogradu..

Bješe to kuća izvan sela.. Topla izvana,

još toplija iznutra...

Ali zaustavih oko i na predivnom spoju zelenog polja i plavog neba...

kao što jednom rekoh, noćna šihta mi ponekad dobro dođe..Tada uživam u mekoj tišini neba osutog zvijezdama, a danju,u savršenstvu prirode obasjane suncem..

Pozdrav, Wendy..