Bilo je to jednom davno, ne sjećam se točno kada. To što je bilo, bilo je moje shvaćanje da jako dobro razumijem i pažljivo slušam onoga koji govori o sebi i svoje.  Nikada nisam razumijevao govorenja o drugima, prepričavanja tuđeg, slušanja neproživljenog. Još manje izmišljenog. Trebalo je vremena da to shvatim. Tada, kada sam shvatio zašto nešto razumijem a drugo ne, posalo mi je jasno zašto nešto slušam smrknut, a nešto drugo sa osmjehom ili podsmjehom. 

Ja vas ništa ne razumijem. To sam otkrio. Otkrio sam i da je samo to što ne razumijem, sama ta činjenica,  meni zapravo višak. Kakav bi višak bio da razumijem to što ne razumijem, kao i što bi ja sa tim, o tome ne smijem ni misliti. Pogubno i katastrofa. Višak, višak i višak.

Sada je sasvim logičan slijedeći korak. On se sastoji u tome da neću ni slušati. U ovom je slučaju slušanje čisto gubljenje vremena kada ionako ne razumijem.  Samim time se gubi i interes za vas. I dobiva se vrijeme za mene. Jako dobro. Ili za nekog koga ću sa užitkom slušati i razumjeti što govori a koji nije ja. Još bolje. Sebe sam se naslušao a mogu se ionako slušati kada god poželim. Samom sebi se lako uključujem. Odlično.

Što bi mogao sa nekim koga ne razumijem, čemu on meni služi i koja korist? Pojma nemam. Znate li vi? Imate li odgovor i volite li zabavu? I hoćete li se igrati samnom?