Jednostavan život je nemoguć život. Protuprirodan. Komplikacija mora biti. Samo je to i tako normalno. Da bi saznali zašto, krenimo redom. A red je nastao na dan rođenja.  Namjerno preskačem oplodnju i sve prije oplodnje. Preskačem i seks kao takav, kakav god. Namjerno preskačem iako ne bi trebao jer i tu ima vriskanja, cike i uzdisanja kao u priči. Zašto je to važno, to će se vidjeti. Kao što se sve pokaže. Pokaže se i dijete. Prilikom rađanja.

Sam proces rađanja, vrlo je složen prirodan proces. Da ne spominjem urlanja, jača ili tiša, pa i ona prigušena koja prethode ili su prisutna, da ne spominjem i sve emocije prije i nakon zadnjeg vriska. Majčinog vriska, naravno. Onaj drugi vrisak je na kraju kad se vrisne a ovo nije taj trenutak. Strah neću spominjati ni slučajno.

Sav taj proces, sva dernjava, trudovi, grčevi, napinjanja, svi bolovi,  sve se to prenosi na dijete. Sve u svemu problem. Kako je jednom problem, uvijek problem, kao problem se i nastavlja. Kroz život. I ne samo problem, nastavlja se i dernjava. Ništa tu nije jednostavno. Prije je strka svoje vrste. Dijete naravno zaplače kada se rodi. Zaplače jer je problem, da nije problem smješkalo bi se. Dijete, naravno. A ni majka ne bi vriskala. Ako dijete ne zaplače, tresnu ga. Jednostavno, ne može biti jednostavno. Kažu da dijete plače da bi prodisalo. Pitate li da li i grohotan smijeh može potaknuti disanje, kažu da može. Ali tada ne bi postojao problem. Smijeh bi ga neutralizirao. Ne bi nitko ni vriskao a ni urlao. I bilo bi prejednostavno. Što je nemoguće samim time jer nije tako.

Još smo uvijek na samom početku i kako se vidi, tu nema nikakve jednostavnosti. Da je jednostavan život moguć, bio bi moguć od početka. Jer bi bio. Bio bi jednostavno takav kao što sada jednostavno nije takav. Sasvim prirodno stanje. I ništa čudno. Rađamo se dakle u strci, frci i panici. Strah opet neću spominjati. Većinom tako. Ne rađamo se u veličanstvenom miru i jednostavnosti.

Život je stvar opaljena božanskim čekićem u samom začetku i posljedice tog inicijalnog udarca prate nas cijeli život. Kao i golf loptica kada se opali u šumu. Ili topovsko zrno. Nastaje strka, nemir, lom, tisuće nuspojava tog opaljivanja. Kakav mir i kakva jednostavnost. Kod ispaljivanja toga nema. Frka, to da. Toga ima. I dovoljno je poznavati početak da bi se pratio proces prema kraju kao i da bi se znalo što će na kraju biti. Zaključujem da bi sve dalje od početka bio višak. I još veća frka. O strci da ne govorim. O strahu opet neću. A o dresuri, nipošto. O mrkvi i batinije uvijek je bolje šutjeti.