Poznavati svijet znači biti prema njemu sumnjičav. To znači gledati svijet mrkim pogledom. I biti ironični MR gud prema svemu. Biti mra KAČA. Vrtjeti glavom i kolutati očima. Jer, (jer uvijek ima jer) poznavati svijet znači biti ga donekle svjestan, u nekoj širini shvatiti njegovu cjelinu. Ili slutiti odgovor na pitanje kuda idu divlje svinje.

Za razliku od djelića kojima smo izloženi i koji nas namjerno i svakodnevno bockaju u vidu svakakvih gluposti, biti izložen udarcu cjeline sve je samo ne ugodno. Moglo bi se reći da to boli. Do nesvijesti. Jer što je bockanje naspram udarca svega u glavu? Pravi mačji kašalj. Ni KI hhh a ni PI hhh.

Lijepo je biti tup i glup. Tako nam govori narodna poslovica. Ne biti baš tup i nešto malo manje glup, to zna biti teško. I teško podnošljivo. Za glavu. To su trenuci kada je dobro znati zabaviti se. Prema onoj narodnoj koja govori o tome kako se budala zabavlja. Ili biti kao lud. Prema onoj narodnoj da čovjek može biti lud kao šiba. Sve to iz jednostavnog razloga da se ne prolupa od udarca cjeline. I doživi nokaut.

Činiti to, zabavljati se, BLE saviti i lud ITI, preporučljivo je bar u prvo vrijeme. Dok se ne stekne navika podnošenja udaraca punom težinom. Kao i podnošenje činjenice da se srlja u propast. Jer se srlja. I da se ne mora preživjeti. Jer, ništa se ne mora usprkos svim nagonima. I iluzijama. Učiniti da prvo vrijeme kratko traje, preporučljivo je zbog prerastanja stvari u naviku. I trajnog ludila.

Sve propada. Kad ili tad. Sve u što ćemo se sada kleti, propasti će. Sve što sada ima smisao, uskoro ga neće imati. Jednom kada nas tresne cjelina, sve postaje nevažno. Znati kuda i kako idu stvari, moći ih sagledati, to nije nimalo ugodno. Nositi se sa time i stvarati, još je teže. Sve je to borba protiv besmisla. I suučesništvo u budućim tragedijama svih i raznih vrsta.

Sve je to tako i tako bi i ostalo da se jednog dana nije pojavila ONA. Ajejera. Od tog dana, više ništa nije bilo isto. BILO JE BOLJE. PUNO BOLJE.