Mnogi se čuvaju virusa, bakterija, parazita i raznoraznih ostalih sija, ija i ita, vjerujući da će im oni naštetiti, vjerujući da su zarazni i opasni. Nije da nisu, ali sve je zarazno. Ali nije sve i opasno. Zarazan je smijeh, tuga, smrtna ozbiljnost, rad, nerad…

I pogledi su zarazni.  Za neke je dobro da su zarazni a za druge i nije tako dobro da su zarazni. Neki ulijevaju povjerenje, drugi pogledi brljave a neki i bulje. Svašta rade. Brljavci i buljavci. Svega ima pa i više od toga. Tako  ima i buljenja. Ima ga puno.  Buljavim se nije dobro zaraziti. Zašto? Zato što to srozava samopouzdanje onoga koji bulji kao i onoga koji je buljenju prisutan. Srozavati naravno, to nije dobro. To su minerska posla.

Da se bulji i kada se bulji, to se vidi. U očima onoga koji bulji. I na licu se vidi. Vidi se i u stavu tijela. Stav tijela je i mentalni stav. Naheren i izvitoperen. Tijelo i stav. Kao i pamet.

Buljenje je katastrofa od pogleda.  A ljudi koji bulje, katastrofa su od ljudi. Oni sebi ne vjeruju. Buljenje izražava, nemoć, neiskrenost i labilnost karaktera. Buljenje je nešto točno suprotno moćnom, čvrstom, i iskrenom pogledu. Buljavci su neiskreni i loše su koncentracije iako se prividno čini da su koncentrirano zapiljeni u ono u što bulje.  Kako nisu koncentrirani u ono što bulje sasvim je jasno da ne gledaju a ni ne vide. Sasvim je jasno da ne shvaćaju što im se dešava pred očima. Jer da shvaćaju, ne bi buljili.

Čudili bi se, divili se ili promišljali o onome što vide. Što očekivati od osobe koja bulji ne jednom ili ponekad, već uvijek i u svakoj prilici a i u sve? Ništa. Od takvih se ništa ne očekuje, takvima se ništa ne daje. Ne buljiti u nešto, to znači vidjeti svrhu i razumjeti . A to su preduvjeti za davanje. Onog suptilnog što je ustvari sve… 

A ti, da više nikada nisi buljio u mene. Jesi li čuo i nemoj da te mlatnem.