A kada bi joj milovao lice sreća se odražavala u njenim krupnim kestenjastim očima. Tihim je glasom izgovarala nježne riječi, lutala je mislima na njen zaigrani način. Od kada je izgubila razum, nije više imala osjećaj za vrijeme i prostor. Živjela je izolirana na nekom oblaku, daleko od svakog utjecaja. Tuga i bol su zagubili put njenog srca.

Nije obraćala pažnju na sate u besanim noćima ogrnutim zaboravom. Bila je žena – dijete, žrtva nečijeg egoizma. Sve što je nekad bila, nestalo je i pretvorilo se u ono što je sada.

Njena crna svijetla kosa je zamijenjena zgužvanim sijedim vlasima. Miris njene svježine, miris svježeg jutra je nestao. Zamijenjen je mirisom antikne kutije, prepune prašnjavih i izblijedijelih fotografija. Ispijene ruke sa snažnim venama, izgriženi nokti, ogrebotine, ožiljci. Napola otvorena usta i neprekidno izdisanje. Nekadašnja živost je nestala. Postala je spora i otežano je govorila, mislila, hodala, jela, razumijela. Usiljeno se smijala pa čak i plakala. Nekada glatko, svileno lice, izborale su patnje i tuge.

Ali oči… oči su još uvijek bila dva dragulja. Dva kestena. Dva kristala. Ipak, duboko u njima je bio strah, smrt zakačena za nadu. Sa snagom je pogleda ispitivala, zahvaljivala i radovala se. I davala sebe. Jedinoj osobi koja ju je milovala i koja nije od nje povlačila ruku.

Jednom mladom liječniku koji je obilazio kliniku, savjetniku, anđelu čuvaru. Kada je ulazila u njegovu ordinaciju, kao da je sunce ulazilo. Zatvarala je oči da bi se prisjetila kakva je bila. Zatim je otvarala oči i gledala ga očekujući njegovu ruku na ramenu.

„Kako je moja princeza?“ pitao je uvijek blagim glasom. „Jesi li ipak odlučila ponekad poslušati bolničare?“

Mrmljala je nerazumljive riječi, gledala ga.

„Daj se nasmiješi, lijepa si.“ A ona se smiješila i lutala mislima na njen zaigrani način. Zatim se, gledajući si ruke polako prisjećala onog što je sada. Osluškivala je. Negdje iz daleka, čula je glas. „Samo si moja, jako si lijepa.“

Ona je smješeći se, vjerovala. Koliko je samo vremena prošlo. Koliko li je samo liječnika upoznala. Njene su oči ostale iste. Otvorene prema prošlosti, prema završenom snu.

„Daj se nasmiješi. Jako si lijepa.“ A jeka je ponavljala: „Lijepa si, lijepa si…“