Bila jednom davno jedna zdrava pamet koju su krenuli tucati. Ne bez veze a ni slučajno. Tucali su tucali od srijede do petka, pa onda opet iz početka. Zdrava pamet nikom osim vlasniku ne odgovara. Ne bez veze i ne bez razloga a ni slučajno.  Pa je u redu da se vlasniku i stucka. Zbog koristi. Nastale onog dana kada je netko spoznao i zloupotrijebio.

More zdrave pameti je potucano, more riječi potrošeno i još se uvijek tuca u nastojanju da istucane pameti nastane ne more, već ocean. Bolesno istucano more i bolesna situacija. A tako je zdrava bila. Rodila se takva. Tucanje jednog srozava a drugog uzdiže. Uzdiže onog sa čekićem. Jer ga zamasi istežu. Srozava po glavi nabijenog i stucanog po svakom dijelu gdje je pamet zdrava bila. Ne samo srozava već i u zemlju nabija. Dum, dum i dum... More savjeta je ustvari privid. U osnovi je to stucana i tucanjem oboljela zdrava pamet. Sve pretvoreno u mondeno ljetovalište u koje svi žure i jure i vraćaju se odande sa upalama raznim i alergijama. Sve sami neki osipi po koži. Osuto, prosuto, rasuto. Casino i circus.

U nemoći iznalaženje rješenja, oni tucani od onih sa čekićima upadaju u pogubno iskustvo života omekšani do razine ovce za klanje. Eto odakle bauk kolektivne psihoze i evo dokaza da se ustvari usađuje strah. Zdravo i bogomdano ljudsko biće odjednom se počinje koprcati, tonuti u mulj nečega čija funkcija to nije, nije nikada ni bila.

Onda onaj isti koji je istegnut, a istegnut je jer je čekićao, a istegnut je naravno u visinu, onda taj i onaj isti proglasi oboljelo stanje išćekićanih i istakne da su potrebni novi i zdravi temelji. Nitko da vidi da ti isti koji imaju temelje na čvrstoj zemlji sada nude temelje na pontonima novonastalog mora. Odatle i stalni valovi. Pa se ti ustabili na valovima. A oni, ne samo da čekićaju i dalje, nego pridodaju i valjanje na valovima kao dio procesa. I usput koriste vazale i kvazi-čekićare.

Čista poezija. Od koje se nekom plače, dok je netko drugi piše. Tako uplakan naravno da ne može razumijeti redefiniranje ustroja, dekompoziciju i rekonstrukciju koju stalno osmišljava socijalni inženjering. Monstrum i šef nad šefovima. Jedini koji može opandrčiti čekićare. Može ali ne čini.

U međuvremenu vrijeme teče i ističe a pamet curi. U međuvremenu se netko svojski potrudi da pokupi iscureno a zdravo. Iako negira vrijeme, pametno koristi međuvrijeme. A zvuci čekića odzvanjaju iz daljine. Tuc, tuc, tuc...

Energija koja nije kod tebe, kod mene je. Pa je to moje. Eto, tako se krade zdrava pamet.