RUŽNO I TUŽNO

 

Postoji na području našeg šireg podneblja izraz koji svojom strukturom i sadržajem na prvi pogled sliči običnom pitanju.

 

No, on je sve prije negoli to.

 

Rijetko kome nepoznat, izraz: „GDJE ĆE TI DUŠA KUMAŠINE!?“, odista je mnogo, mnogo više od običnog pitanja ili stilske figure.

 

Prvenstveno je on izrazom posvemašnjeg neprihvaćanja, neslaganja i dubokog iskrenog odbijanja čina ili djelovanja; od strane jednog pojedinca upućenog tome drugomu.

 

No, ni to nije sve.

S druge strane on je - na neki sebi specifičan način - posljednji pokušaj i usklik zadnjeg upozorenja osobi, da je na svojem životnom putu stigla do točke iza koje nazad prema ljudskosti i svjetlosti, jednostavno nema više povratka.

 

Poruka je to o predstojećem odsudnom i konačnom  prelasku jedva primjerne suptilne granice iza koje sve prestaje, a svoju vladavinu započinje posvemašnje Zlo.

 

Molba je to da se koračanje u dotadašnjem smjeru, smjesta i zauvijek prekine.

 

Na području energo-terapeutske prakse - njome i zakonitostima koji je prate određena – ona je i informacija o reciprocitetnom utjecaju vlastitih djela i osobne sudbine.

 

Ona je, konačno, i sadržajem prastare narodne mudrosti sadržane u sentenci o: „međuuvjetovanosti sjetve i žetve“.

 

U konkretnom motivu nastanka ovog zapisa, ona je i moja osobna poruka autoru (ne znam kako ga nazvati, a da mu odmah s atributima ne presudim) „teksta o njegovom obračunu s nekim pripadnicama ženskoga roda“.

 

Krenulo je sve s nevjericom, još dok sam iščitavao njegovu zadnju rečenicu.

Potom je uslijedio stari poznati, i kao toliko puta prije, neočekivani tupi udar u području pleksusa čiji se udarni val nastavio širiti do žličice u špicu međurebrenog luka.

 

Oštar osjećaj užarene točke koja je sve više najavljivala i tupu daleku bol, nije ni o čemu govorio osim o pristizanju potpuno inherentne plime velike razorne moći.

 

Na djelu je, kao i toliko puta ranije opetovan, ponovo bio misaono-emotivni razbijački val. Bio je to energetski val jedne od ljudskih jedinki koji me, koliko god da se povremeno i ranije znao pojavljivati, još uvijek nije mogao osposobiti za ravnodušnost u njegovom prihvaćanju.

 

Trajalo je sve skupa ne baš kratko (više od nekoliko sati, rekao bih) a onda ga zamijenio osjećaj tihog sažaljenja i velike tuge. Tuge nad - nipošto nesuvislim, nesvjesnim ili slučajnim - riječima, kojima su druge osobe bičevane, razdirane i unižavane u svojoj ljudskosti.

 

Ona je i sada tu dok teku ovi redovi.

Tuga je to nad ličinom koja je stvorila ličnost, potpuno zaboravljajući osobu. Nju, koja je za razliku od svoje prethodnice, jedina u stanju u dubokim neistraženim dubodolinama sebe same skriti i sačuvati najdragocjeniju kristalnu krhotinu nazvanu „Božansko u nama“.

 

Ili, još jednostavnije „duša“; koja, takva kakva je, koliko god pojedinac u to vjerovao, nipošto nije neuništiva. Upravo obrnuto. Do njene „noći“, nije tako veliki korak. Posebno, ako je on učinjen vlastitom slobodom izbora i odabira otrovnih kreacija koje se s površinske razine uma odašilju u vlastito okruženje.

 

I stoga, pritisnut njenom težinom i osupnut njenim sadržajem, što još mogu reći?

Bojim se malo toga.

Pa ipak?

Kao i brojni prije mene u sličnim situacijama - izričući svoje posvemašnje neslaganje i odbijajući prihvatiti ovakav način kvazi-slobode izražavanja i njenih uradaka - tek samo jedno: „Gdje će ti duša Zlatane!?“.

                                                                  Slavomir Cune Miljević