KADA BI

 

Kada bi jednom barem mogao konačno reći: ničega ne sjećam se

i biti siguran da sve prošlo neće opet iznići iz prastarih korijena,

možda bi neke od budućih koraka lakše skrenuo s otuđene trase,

a možda bi i njegova lutanja zaustavila rađanje iz vlastitih mijena

 

Kada bi tim nesjećanjem izbrisao težinu koju u sebi predugo nosi

kao olovna sidra željezom okovana za zglobove preumornih nogu,

možda bi i željenu sreću, odbjeglu od mnogih, prestao da prosi

mirno sačekavši da zadnja preplašena srna nestane u svome logu

 

Da je barem mogao shvatiti zašto je srna u njenom oku zadrhtala

svaki put kada bi joj neku od tužnih priča života, netko ispričao;

lakše bi uočio tragove na putovima na kojima je tugom zalutala,

a sam bi se lako, iza padanja s dosegnutog vrha, ponovo podigao

 

Volio je kad god su joj riječi tekle, pršteći kapljicama srbne srme,

kad god je glasom bojala svjetove, magijom izbrušenih kristala;

dopuštajući da vrijeme kaplje, onkraj kojega sve bjeline pocrne,

naučio je biti okupan svakom kapljom koju je i njemu darovala

 

Da je mogao spoznati kako je Istina tek drukčije ime za moguće,

a da je Život putovanje za svakoga, jednom unaprijed zapisano

mnogi bi mu saputnik prestao biti svjetlom čije nije želio utrnuće

i ne bi slijedio druge u novu igru, znajući da sve je već odigrano.

 

Sljedbenici su tu da bi znali, jer živjeti Znanje nešto je posve drugo;

pravi će Putnik uvijek preuzeti rizik traženja kroz bespuća Potrebe,

ne bi smetao drugima, puštajući ih da svoje igre i dalje igraju grubo

a on bi mirno otišao znajući, kad god igraš tuđe uloge izgubiš dio sebe