Svoj je vrhunac europska poljoprivreda doživjela krajem 19. stoljeća neposredno prije uvođenja motornih strojeva za obradu polja.

Bilo je to zlatno razdoblje vladavine mehaničkih naprava koje su vukli konji i stoka, ili su poput mlinova radile na vodeni pogon.

Iako ne zvuči nostalgično, za tim i takvim bi vremenima trebalo žaliti. Poljodjelstvo više nije bilo čista tlaka nego u pravom smislu riječi suradnja s prirodnim elementima bez uplitanja kemije i ispušnih plinova benzinskih i dizelskih motora.

Bilo je zlatno i stoga što je još uvijek poštivalo prirodne smjene dana i noći i hod godišnjih doba. Pošto su mehanički strojevi ovisili o radnoj stoci koja se morala odmarati, odmarali su se i poljodjelci.

A onda je s izumom traktora i drugih motorki, razvojem kemijske industrije i intenzivne poljoprivrede nastala današnja ludnica u kojoj caruje profit.

Ljudi su robovi profita i za šaku škuda prodali su svoj ljudski odnos s domaćim životinjama, potpuno zanemarili svoj odnos s prirodnim svijetom.

Danas se radi u svako doba dana, ore noću, žanje noću i usred žara srpanjskog dana...

Stari su običaji slavlja vezanih uz žetvu i berbu pretvoreni u turističke atrakcije. A životinje za uzgoj zatvorene u strašne pogone industrije mesa gdje se s njima postupa krajnje brutalno.

Dokad tako? I što me potaklo da napišem ove retke? Pogled na zarđalu mehaničku sijačicu koja služi kao ukras u nekom vrtu. I sjećanje na ljetne praznike provedene nekad na selu prije eventa kombajna i traktora.