Danas svega pomalo; seljačka buna, snijeg pršić, procvjetali dremovci u šumi, prvi izboji srijemuša za proljetnu salatu, Svirci moji u mojem rodnom kraju Podravini...Baš nedjelja kakva bi uvijek trebala biti. Lijena i neopterećena.

Čak sam jutros i meditirala nakon duže vremena. Najdraža mi je obična jednostavna vipassana; sjednem u lotus pa sklopljenih očiju pratim udisaj i izdisaj a onda kad se dobro koncentriram prelazim pažnjom od tjemena do peta, polagano, polagano...

O seljačkoj buni; srcem sam uz njih...moji davni seljački korijeni progovaraju iz mene. Jučer sam vozila iz V. Gorice za Zagreb uz postrojene traktore na desnoj traci. Jedan se demonstrator nešto natezao s dežurnim policajcem. Osjetila sam takav silan poriv da ga zaštitim da sam počela trubiti kao mahnita. Mladi me čovjek pogledao i primijetio kako dižem šaku da ga ohrabrim. Bio je to djelić sekunde ali njegovo ozareno lice nikad neću zaboraviti. Razumio je da ga pozdravljam i srdačno mi odmahnuo.

Razumijem ja i državu, i policajce i opasnost od opće pobune u kojoj bi ponovno stradali uglavnom oni najslabiji ili nevini. Nije mi do revolucije, ali...bunt je bunt, podiže adrenalin, čini život uzbudljivim. Sad čujem na radiju da su se policija i seljaci negdje počeli tući. Jesu li granice pređene?

Što reći? Postavljam pitanje poput Vajrana. Što reći? Ništa. Samo uputiti molbu, molitvu ili možda zapovijed onima gore da rade za naše najviše zajedničko dobro. Izvoru Svega, budi nam od pomoći!